200 riječi — 1 minuta
Ovih dana proslavljam petu obljetnicu svoga prvog javnog nastupa. Onoga od kojeg vam se noge odrežu, kad se usudite izaći iz priče i pogledati prema publici, pa shvatite koliko vas očiju promatra. Onog istog na kojem sam odlučila da ću, kamo god da me život odnese, uvijek biti pripovjedačica.
Vrijeme radnje: kolovoz 2013. Mjesto radnje: varaždinski Špancirfest. (Je li slučajnost da kroz koji dan u istom gradu sudjelujem u 2. konferenciji o pripovijedanju – Kopriva?) Nastupala sam kao dio programa Udruge Lotos i pripovijedala indijski mit o Siti i Rami, u tradicionalnoj nošnji i koristeći ručno izrađene lutke. Priča je to o ljubavi, vjernosti i upornosti, koja se već tisućama godina sluša, katkad i danima, u klasičnim izvedbama Ramayane diljem indijskoga potkontinenta. Ali čak i u najstarijim pričama ima nešto novo svaki put kad se pripovijedaju. Za mene je to bio doživljaj života.
Jer, mada sam do tada skoro svakodnevno pripovijedala najmanje pet godina – uglavnom svojoj djeci i njihovim prijateljima – bilo je nešto sasvim posebno učiniti to pred tolikim slušateljstvom. Tišina koja je vladala unatoč brojnosti publike, široke oči, ona posebna energija koja se stvori zahvaljujući priči između onoga tko je kazuje i onih koji je upijaju – ne pretjerujem kad kažem da je to bila najdivnija prekretnica u mom životu. Tamo sam po prvi put iskusila kako se priče, ma koliko bile izuzetne kad su napisane, oživotvoruju u ušima i na usnama.
Prije Varaždina priče sam pripovijedala; nakon Varaždina priče živim.