5 pozitivnih učinaka priča

250 riječi — 1,5 minuta

  1. Razvijaju govorne vještine i rječnik

    Redovno slušanje priča, kroz bilo čitanje bilo pripovijedanje, čini čuda kad su jezične kompetencije u pitanju! Djeca koja slušaju više priča, lakše se izražavaju, imaju manju tremu i prije dođu do izražaja među vršnjacima.

  2. Olakšavaju učenje

    Sve je jednostavnije naučiti kad se prikaže kroz dobru pripovijest — tako je bilo još u najranije doba, kad su se kroz mitove objašnjavale prirodne pojave ili društvena pravila. Ali jednako se odnosi i na suvremenu školu — kako društvene predmete poput povijesti ili jezika, tako i prirodne znanosti. Danas se čak i u matematici pripovijeda, pa cijeli udžbenici koriste primjerice priče Ivane Brlić Mažuranić da bi predmet približili djeci.

  3. Potiču emocionalnu inteligenciju

    Dokazana je činjenica (na primjer, ovdje) da se, slušajući priče, uživljavamo u likove i razvijamo empatiju. Ljudi koji čitaju ili slušaju priče, lakše suosjećaju s drugima te razvijaju sposobnost promatranja situacije s više gledišta. Time pomažu povezivanju pojedinaca, ali i čitavih skupina

  4. Povezuju s kulturom i baštinom

    Svaka priča nosi neizbrisiv pečat vremena i mjesta na kojemu je nastala. Čak se i bajke, te svevremenske pripovijesti, razlikuju od mjesta do mjesta po detaljima, pa čak i cijelim ulomcima (znate li kako glasi hrvatska Pepeljuga?) Slušajući priče, možemo se upoznati sa čitavim svijetom.

  5. Opuštaju

    Nije čudo da se priče često slušaju pred spavanje. Tko ne voli utonuti u san uljuljkan u ugodne riječi, drage junake i zanimljive događaje? Na isti se način mogu koristiti i kako bi se stvorila oaza mira tijekom dana. Recimo, ovako:

Jeste li danas čuli koju dobru priču?

Petoljetka u Varaždinu

200 riječi — 1 minuta

Ovih dana proslavljam petu obljetnicu svoga prvog javnog nastupa. Onoga od kojeg vam se noge odrežu, kad se usudite izaći iz priče i pogledati prema publici, pa shvatite koliko vas očiju promatra. Onog istog na kojem sam odlučila da ću, kamo god da me život odnese, uvijek biti pripovjedačica.

Vrijeme radnje: kolovoz 2013. Mjesto radnje: varaždinski Špancirfest. (Je li slučajnost da kroz koji dan u istom gradu sudjelujem u 2. konferenciji o pripovijedanju – Kopriva?) Nastupala sam kao dio programa Udruge Lotos i pripovijedala indijski mit o Siti i Rami, u tradicionalnoj nošnji i koristeći ručno izrađene lutke. Priča je to o ljubavi, vjernosti i upornosti, koja se već tisućama godina sluša, katkad i danima, u klasičnim izvedbama Ramayane diljem indijskoga potkontinenta. Ali čak i u najstarijim pričama ima nešto novo svaki put kad se pripovijedaju. Za mene je to bio doživljaj života.

Jer, mada sam do tada skoro svakodnevno pripovijedala najmanje pet godina – uglavnom svojoj djeci i njihovim prijateljima – bilo je nešto sasvim posebno učiniti to pred tolikim slušateljstvom. Tišina koja je vladala unatoč brojnosti publike, široke oči, ona posebna energija koja se stvori zahvaljujući priči između onoga tko je kazuje i onih koji je upijaju – ne pretjerujem kad kažem da je to bila najdivnija prekretnica u mom životu. Tamo sam po prvi put iskusila kako se priče, ma koliko bile izuzetne kad su napisane, oživotvoruju u ušima i na usnama.

Prije Varaždina priče sam pripovijedala; nakon Varaždina priče živim.