Četiri različita glasa u pripovijedanju

250 riječi — 1,5 minuta

Ljetos sam bila na radionici Tee Tulić “U potrazi za glasom” i otada puno razmišljam o tome na koje mi je sve načine glas bitan u pripovijedanju. Evo ih nekoliko, od kojih ću svaki naknadno obraditi u opsežnijem tekstu:

  1. Glas kao oruđe — u pripovijedanju, glas je osnovni alat kojim se služim, pa ga je potrebno paziti i njegovati kako bi bio dovoljno jasan i čujan. Vježbe za glasnice, vježbe disanja, vježbe za usta i jezik samo su neki od načina kako se kao pripovjedačica, slično glumcima, pripremam za izvedbu.

  2. Glas kao efekt — bilo da dajem zasebne glasove svakom liku ili popratim pripovijedanje zvučnim efektima (šuštanjem, kliktanjem, kašljanjem, smijanjem), modulacije glasa obogaćuju svaku izvedbu.

  3. Glas osobnih iskustava — varijanti priče ima onoliko koliko ima pripovjedača koji je izvode. Priča može biti posve ista, a da je različite osobnosti izvedu na sasvim različite načine. Ovisno o svom karakteru, naglašavam pojedine dijelove priče te će je i publika doživjeti drugačije nego kod kolega pripovjedača.

  4. Glas uvjerenja — ovaj vid glasa također je vrlo specifičan za pojedine pripovjedače, a odnosi se na to koje priče biramo i zašto. Za svaku se priču pitam: Kakve poruke želim njom prenijeti? Je li u priči nešto sporno i mogu li preko toga prijeći? Što smatram bitnim u životu? Stojim li ja kao osoba iza te priče?

Na koje načine koristite svoj glas u svakodnevnom životu? Za što ga dižete? Što prešućujete? Tko po vama ima ili nema pravo glasa? Kad vam pukne glas?

Zašto su na slici zvona? To saznajte ovdje 🙂

5 pozitivnih učinaka priča

250 riječi — 1,5 minuta

  1. Razvijaju govorne vještine i rječnik

    Redovno slušanje priča, kroz bilo čitanje bilo pripovijedanje, čini čuda kad su jezične kompetencije u pitanju! Djeca koja slušaju više priča, lakše se izražavaju, imaju manju tremu i prije dođu do izražaja među vršnjacima.

  2. Olakšavaju učenje

    Sve je jednostavnije naučiti kad se prikaže kroz dobru pripovijest — tako je bilo još u najranije doba, kad su se kroz mitove objašnjavale prirodne pojave ili društvena pravila. Ali jednako se odnosi i na suvremenu školu — kako društvene predmete poput povijesti ili jezika, tako i prirodne znanosti. Danas se čak i u matematici pripovijeda, pa cijeli udžbenici koriste primjerice priče Ivane Brlić Mažuranić da bi predmet približili djeci.

  3. Potiču emocionalnu inteligenciju

    Dokazana je činjenica (na primjer, ovdje) da se, slušajući priče, uživljavamo u likove i razvijamo empatiju. Ljudi koji čitaju ili slušaju priče, lakše suosjećaju s drugima te razvijaju sposobnost promatranja situacije s više gledišta. Time pomažu povezivanju pojedinaca, ali i čitavih skupina

  4. Povezuju s kulturom i baštinom

    Svaka priča nosi neizbrisiv pečat vremena i mjesta na kojemu je nastala. Čak se i bajke, te svevremenske pripovijesti, razlikuju od mjesta do mjesta po detaljima, pa čak i cijelim ulomcima (znate li kako glasi hrvatska Pepeljuga?) Slušajući priče, možemo se upoznati sa čitavim svijetom.

  5. Opuštaju

    Nije čudo da se priče često slušaju pred spavanje. Tko ne voli utonuti u san uljuljkan u ugodne riječi, drage junake i zanimljive događaje? Na isti se način mogu koristiti i kako bi se stvorila oaza mira tijekom dana. Recimo, ovako:

Jeste li danas čuli koju dobru priču?

Žabac otputovao u Ameriku

Ljetos je u američkom časopisu Storytelling Magazine objavljena jedna moja terapijska priča na engleskom jeziku, pa je ovdje prenosim za domaću publiku.

Žapčić i njegov bunar

660 riječi — 3 minute

Na samom rubu Močvare živjela je žablja obitelj. Svi su njezini članovi bile prave, debele žabe kreketuše koje su uživale u kasnonoćnim razgovorima. Baka-žaba je govorila više od svih, jer je znala mnoge priče, kako o Močvari tako i o Vanka. Močvara je bila dobro mjesto, sigurno ako se izuzmu Dugovrati, mirno, toplo i puno hrane. Vanka je bila užasna zemlja u kojoj su vrebale brojne opasnosti; bilo je to suho i negostoljubivo mjesto ispunjeno čudnim zvukovima, oštrim biljkama i čudovištima koja jedu žabe.

I zato je Žapčić, najmanji u čitavoj obitelji, morao otići i sam vidjeti postoji li uistinu takvo mjesto. Jednog se dana išuljao iz Močvare i otišao do Livade. Tamo je svakako bilo suše, ali ne onoliko koliko si je on to zamišljao, jer je nedavno pala kiša. Skakućući unaokolo, poslužio se novom i izuzetnom hranom, te je na kraju došao do Zida na rubu Šume. Žapčić nikad prije nije vidio Zid, tako da nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti, ali činilo mu se kao mjesto na koje bi valjalo skočiti. Pokušao je jednom ili dvaput i napokon uspio.

A kakav li je samo prizor ugledao! Vidio je Močvaru, Livadu i Šumu. U daljini je čak vidio i Planine, iako im nije znao imena. Vidio je čitavo Nebo koje mu se rasprostrlo nad glavom, pa je od radosti stao skakutati unaokolo. I pri tom je, okrenuvši se oko vlastite osti, ugledao Zdenac. O, kako li je samo divno izgledao! Dubok, taman, mokar i siguran. I miris mu je bio sladak – mirisao je po domu, po miru i dobrom skrovištu. To je potonje Žapčiću iznenada postalo silno neophodno, jer je odjednom iznad glave začuo krik. I mada nije znao ništa o Sovi, Žapčić je bio sasvim siguran da se od nje valja sakriti.

I tako je skočio u Zdenac. Padao je sve niže i niže, lomeći pri tom kosti i ozljeđujući glavu, no na koncu se našao u lokvi hladne, mirne vode. Malo je proplivao, a onda pronašao izbojak na koji je sjeo i zapjevao. Pjevao je da napakosti Sovi i pohvali Nebo koje je još uvijek vidio visoko nad sobom. Pjevao je o vlastitoj pameti i o svojim pustolovinama. Bio je sretan i živ žabac. No kad se spustila noć, bio je usamljeni žabac, omotan tamom i sav prestrašen. Tad je zaplakao i zvao ne bi li ga netko izvukao, ali nitko se nije pojavio.

Nakon jednoga, dva ili možda tri dana – jer žabe ne znaju brojati – Majka-žaba i Otac-žabac pošli su tražiti Žapčića. Jedva su čuli njegov tanušan glas iz bunara, ali kad je dopro do njih, napravili su dugačko uže od trave i izvukli ga van. Žapčića su toplo dočekali u Močvari i te je večeri on pričao priče, a drugi su slušali.

Ali od toga dana Žapčić nekako nije bio osobito sretan u Močvari. Sjećao se Livade i divnoga okusa tamošnjih buba. Sjećao se hladovine pod Šumom. Sjećao se širokoga Neba i dalekih Planina. Ali najviše se od svega sjećao Zdenca. S vremena na vrijeme ponovno bi odlazio do Zida i zagledavao se u dubine Zdenca, prisjećajući se kako je dubok, mračan, mokar i siguran. Kad god bi bio tužan, vraćao bi se da gleda u njega, priželjkujući da uskoči još barem jednom. Obitelj ga se, međutim, stala kloniti zbog takvih čudnovatih navada, pa Žapčić nije bio siguran da bi i drugi put došli po njega. I zato je samo razmišljao o uskakanju, sve vrijeme sjedeći na Zidu.

I da nije bilo jedne nepromišljene Kraljevne s njezinom zlatnom loptom, Žapčić se možda nikad više ne bi ohrabrio na još jedan skok. Ali ona je jednom došla i izgubila loptu, a kad je Žapčić uskočio ne bi li je vratio, otkrio je da je narastao i da može sam iskočiti. Tada je postao silno ponosan i sasvim podoban da postane Kraljević. Drugdje sam pročitao da su otada sretno živjeli dalje, mada mi se nekako čini da je Kraljević i dalje prilično vremena provodio pokraj Zdenca.

Petoljetka u Varaždinu

200 riječi — 1 minuta

Ovih dana proslavljam petu obljetnicu svoga prvog javnog nastupa. Onoga od kojeg vam se noge odrežu, kad se usudite izaći iz priče i pogledati prema publici, pa shvatite koliko vas očiju promatra. Onog istog na kojem sam odlučila da ću, kamo god da me život odnese, uvijek biti pripovjedačica.

Vrijeme radnje: kolovoz 2013. Mjesto radnje: varaždinski Špancirfest. (Je li slučajnost da kroz koji dan u istom gradu sudjelujem u 2. konferenciji o pripovijedanju – Kopriva?) Nastupala sam kao dio programa Udruge Lotos i pripovijedala indijski mit o Siti i Rami, u tradicionalnoj nošnji i koristeći ručno izrađene lutke. Priča je to o ljubavi, vjernosti i upornosti, koja se već tisućama godina sluša, katkad i danima, u klasičnim izvedbama Ramayane diljem indijskoga potkontinenta. Ali čak i u najstarijim pričama ima nešto novo svaki put kad se pripovijedaju. Za mene je to bio doživljaj života.

Jer, mada sam do tada skoro svakodnevno pripovijedala najmanje pet godina – uglavnom svojoj djeci i njihovim prijateljima – bilo je nešto sasvim posebno učiniti to pred tolikim slušateljstvom. Tišina koja je vladala unatoč brojnosti publike, široke oči, ona posebna energija koja se stvori zahvaljujući priči između onoga tko je kazuje i onih koji je upijaju – ne pretjerujem kad kažem da je to bila najdivnija prekretnica u mom životu. Tamo sam po prvi put iskusila kako se priče, ma koliko bile izuzetne kad su napisane, oživotvoruju u ušima i na usnama.

Prije Varaždina priče sam pripovijedala; nakon Varaždina priče živim.