Put u zemlju bajki

280 riječi – 1,5 minuta

Bajke često prozivaju zbog crno-bijeloga pogleda na svijet. Vještice su ružne i zle, kraljevne su lijepe i dobre. Životinje pomažu, a vile varaju – mada zna biti i obratno. Zanimljivo je, međutim, da se u vilinsku zemlju ili zemlju bajki ne ide niti putem dobra, niti putem zla.

U škotskoj baladi o Tam Linu (Čestitom Tomi, Tomi Stihotvorcu, poznatom i kao Tamerlane, kojeg je u svojoj pjesničkoj zbirci ovjekovječio Edgar Allan Poe) govori se o tri različita puta. Uzani put obrastao trnjem i žbunjem malo tko traži, mada je to put Pravednosti. Široki pak put, koji vodi preko livada na kojima cvatu ljiljani, neki smatraju putem u raj, a zapravo vodi u Zloću. No put u vilin-zemlju drugačiji je od ovih i lako biste ga mogli zamijeniti za svakidašnju stazu u nekoj obližnjoj šumi: lijep je to put što vijuga među padinama obraslim paprati.

Nije, stoga, čudno da se pripovjedači bajki uče kako da pronađu čudesno u svakodnevnom, kao i svakodnevno u čudesnom. To je sama srž bajke: ona otvara oči za ono drugačije. To je mjesto na kojem vrijeme drugačije teče, pa sedam godina provedenih u onoj zemlji može biti samo trenutak, ili pak čitava vječnost. Oni koji se odonuda vrate, uvijek dođu s nekim darom. Tam Lin dobio je, ovisno o verziji, ili jezik koji ne laže, ili lijep kaput i baršunaste zelene cipele, ili oboje.

Kamo vas bajke odvedu? Što dobijete kad ih čitate ili slušate? Kako vas promijene? – pitanja su koja možete postaviti sebi, ali i onima s kojima bajke dijelite. Odgovori se mogu, ali ne moraju podijeliti. Jer, kako je rekla Kraljica vilinske zemlje Tam Linu, o tomu se mjestu ne govori na glas.

Baladu o Tam Linu u kojoj se opisuje put u vilinsku zemlju naći ćete ovdje.

Inventura

Nakon blagdana i veselja oko početka nove godine, napravila sam pripovjednu inventuru za prošlu godinu. Tako sam saznala da sam u 2018. godini imala:

 Objavljenih priča

 Prevedenih priča

 Objava na blogu

 Pripovjednih nastupa diljem lijepe naše

 Radionica kreativnog čitanja za djecu

 Različitih priča uvježbanih (i više)

 Slušatelja (i više)

Svima koji su to omogućili pozivima, ljubavlju prema pričama, slušanjem, čitanjem, prisustvovanjem ili na bilo koji drugi način — veliko HVALA!

Spavačica

Nije tipfeler! Priča koju želim danas podijeliti govori o ženi, a ne odjevnom predmetu spavaćici. Na njezino su me uvrštavanje na blog potaknula dva događaja. Prvo, nedavno sam završila radionicu Ljekovitih priča, do koje nikad ne bi došlo da nisam ovu priču podijelila s dragom mi knjižničarkom K.K., koja je u njoj pronašla inspraciju za vlastito ispisivanje nužno potrebne priče. A zatim sam dobila potvrdu da ista priča izlazi u ovogodišnjem HSA Journalu!

Ugodno čitanje 🙂

650 riječi — 3 minute

U zakutku svijeta tako zabačenom da ga se jedva da imenom spomenuti, živjela je – ili, točnije, nije – Spavačica. Okolnosti njezina života bile su takve da je spavala po čitav dan, budila se uvečer kako bi popila nešto vode, a potom bi iznova lijegala na počinak. A dok je spavala, ujedno je i sanjala, pa su je neki prozvali i Sanjačicom. I pravo je bilo tako, jer da tijekom njezina dugačka počinka nije bilo snova, ljudi ne bi ni znali za nju, niti bi je došli posjetiti u udaljenu zemlju gdje je snivala.

A ljudi su uistinu dolazili, zahvaljujući čudesnoj prirodi njezinih snova. Govorilo se da će onaj tko odspava na njezinu jastuku podijeliti i njezine snove te doznati stvari od silne koristi. Ljudi su tako pristizali i posuđivali polovicu njezina jastuka, nakon čega su se ujutro budili neobično omamljeni. Neki su govorili o onome što su vidjeli; drugi nisu. Neki su se svemu smijali, dok je druge to iskustvo duboko dirnulo. Neki su govorili da je sve to besmislica, dok su se drugi kleli da im je promijenila život. Bilo da su se njezini snovi ostvarivali, ili pak imali kakvu drugu vrstu čari za ljude, oni koji su ujutro otišli, nikad se ne bi vratili. Činilo se da nitko ne želi drugu audijenciju; nitko nije smatrao da takvo što valja još jednom proživjeti; i nitko nikad nije upitao želi li ona da joj se život na taj način koristi, ili ipak ne.

Mnogo je bilo nagađanja o tome zašto ona toliko spava. Širile su se glasine o bolesti, o blagoslovu ili kletvi kakvoga čudnog boga, o izvrnutoj i neobjašnjivoj sudbi, o položenu ili pak prekršenu zavjetu, o svetaštvu i vještičarstvu. No još su bujnije bile glasine o onome tko bi mogao okončati što god to bilo. Mada je poljubac istinske ljubavi bio među omiljenijim sredstvima, spominjali su i druge – snažne napitke, vilinske čarolije, pravu hranu, promjenu podneblja, pa čak i pokoju pljusku preko lica. Spavačica, međutim, naoko nije marila za sve to, niti je ikad sama iskazala ikakvo mišljenje o dotičnim stvarima. Njezina je patnja – ukoliko je postojala – bila tihana; odrješita i bez riječi.

Sve se to odvijalo bez ikakve promjene sve dok jednoga dana ne pristiže jahač na dobromu sivcu. Više nije bio u cvijetu mladosti, ali nije ni ona, jer je nekoliko desetljeća provela u nepromjenjivom stanju usnulosti. Ipak, jednu je prednost imala pred jahačem: san je očuvao blagost njezinih crta, mekoću kože i nježnost u očima. Osim što je bio razbarušen od jahanja, jahač je i inače bio čovjek koji je puno propatio u životu. Bio je grub od doživljenih napora, opaljen suncem i vjetrom, a oči su mu bile oštre i nesmiljene. A ipak, kad je prišao Spavačici, kleknuo je pomno kao da se nalazi u hramu; a kad joj je dotaknuo ruku, dodir mu je bio ljubazan kao ljubavniku. Zatim je tako iskreno zajecao da su se svi s poštovanjem povukli.

Te je večeri legao na jastuk pored nje s najvećim marom i nešto joj je prišapnuo na uho tako tiho da nitko nije čuo ni riječi. Potom je, još uvijek je držeći za ruku, utonuo u san i čitavu je noć proveo uz nju. No ujutro je ona bila ta koja se probudila i, prije negoli je izašla iz ložnice, poljubila ga u usta dok se on nije ni pomaknuo. Umila se, uzela koji zalogaj u usta i odjenula se da ode. Svi su unaokolo stajali kao čudom zgromljeni i šaptali među sobom, gledajući u spavačicu koja se probudila. Ali nitko joj se nije usudio približiti dok se uspinjala na sivca, osim vrlo sitne i vrlo kovrčave djevojčice.

I samo se ona usudila upitati, vrlo malenim i jasnim glasom: „Molim vas, gospođice, što vam je to rekao sinoć?“ Na taj se upit žena osmjehne, i zahvalno i tugaljivo, pa odgovori: „Rekao mi je da me je sanjao.“ I s tim se riječima uspravila u sedlu i odjahala.

Poetska istina kao gerila-ratovanje

Na dan kad se u mnogim državama obilježava Dan sjećanja na stradale u Prvomu svjetskom ratu, ovaj mi se tekst učinio posebno bitan. Također objašnjava zašto Ewoci imaju smisla.

300 riječi – 1,5 minuta

Ponekad se pitam jesmo li usred trećega svjetskog rata. Oružje su priče. Teritorij za koji se borimo nalazi se u umovima ljudi. Nastala šteta, bombardirana mjesta, krateri od granata – sve se vidi. Ovaj se rat vodi kako bi se osvojila unutarnja područja u ljudima, kako bi se vladalo tim unutarnjim svjetovima i promijenio način na koji razmišljamo. Jedna strana u ovome ratu vjeruje u dominaciju jedni ljudi nad drugima, u prikupljanje bogatstva, u iskorištavanje onih koji su preslabi da bi se oduprli i ubijanje onih koji ne pašu u narativnu potku. Drugu stranu ovoga rata čine ljudi koji se pokušavaju boriti istinom i dokazima. Ponekad uspiju osvojiti nešto teritorija, a drugi put nalikuju Ewocima naoružanim kopljima koji se bore protiv svemirske tehnologije.

(Metaforu ne upotrebljavam olako, jer naravno da Ewoci pobijede.)

Kad neki um postane bombama opustošeno tlo prepuno mržnje, straha i zamjeranja, nećemo ih spasiti činjenicama. Naše činjenice padaju na njih poput novih bombi. Kad god poreknemo njihovu istinu, hranimo njihovu mržnju i zamjeranje. Grad ili neki drugi prostor nećete obnoviti bombardiranjem. Mržnjom oštećen um nećete obnoviti tako da ga bombardirate činjenicama. Nije bitno koliko želite da čuju istinu.

Tu dolazi poetska istina. Poetska se istina ne bavi doslovnim ni trenutnim. Bavi se Ewocima koji se bore protiv jurišnika i keltskim junacima koji umiru za čast. Poetska istina ne priziva činjenice koje možemo poreći, jer radi na tome da potakne osjećaje. Priče protiv kojih se borimo traže od nas da vidimo najgore jedni u drugima, da mrzimo, bojimo se, zamjeramo, svrgavamo, bijesnimo, povređujemo jedni druge dok ništa dobro ne preostane. Poetska istina ne ulazi u taj zaraćeni prostor na isti način. Ponekad, poetska istina može zaštiti istinu iz stvarnoga života i na siguran je način unijeti u umove ljudi. Lakše je čuti priču o nečemu drugomu, nego onu koja govori o stvarima koje se upravo odvijaju.

Autorica: Nimue Brown (objavljeno s dopuštenjem)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Cijeli članak možete pronaći ovdje.

Izvori za priče: Knjige

230 riječi – 1 minuta

„Gdje nađeš sve te priče?“ pitanje je koje vrlo često čujem. Budući da smatram kako je bitno dijeliti priče s drugima, slijedi nekoliko meni omiljenih izvora iz knjiga. (O drugim izvorima više ću pisati u nekom od sljedećih blogova.)

Jozo Vrkić: „Narodne bajke“ i „Narodne predaje“ – koliko god pripovijedam priče prema jednom od naših najpoznatijih priređivača i prerađivača, nikad mi ne dosade i nikad ne izostane divljenje i čuđenje publike.

Clarissa Pinkola Estes: „Žene koje trče s vukovima“ – suvremeni klasik, ne samo po prekrasno ispričanim pričama, nego i zbog obilja psihoanalitičkog pristupa koje istražuje njihova duboka značenja.

Braća Grimm: „Bajke i priče“ – osobito ih rado pripremam iz izdanja Mozaik knjige te prijevoda na hrvatski knjige Phillipa Pullmana, jednog od živućih velikana pisanoga pripovijedanja.

Neil Philip: „Ilustrirana knjiga bajki“ – lijepo ispričane i dobro istražene priče, s puno dodatnog materijala i podataka o svakoj.

Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe: „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“ – iscrpna i prekrasno pisana knjiga norveških bajki i priča. Mnoge su poznate iz europske tradicije, ali ima i nekih koje sasvim sigurno nikad nigdje niste čuli.

Vojtech Zamarovsky: „Junaci antičkih mitova“ – nezaobilazan izvor za grčku i rimsku mitologiju, koji doslovno koristim desetljećima i nikad me ne ostavi na cjedilu.

Hrvatske narodne pripovijetke“ – niz zbirki koje se danas prvenstveno nalaze po antikvarijatima, a izdane su sredinom prošlog stoljeća.

U starim izdanjima slavne biblioteke Vjeverica također se mogu pronaći priče braće Grimm, Charlesa Perraulta, A. S. Puškina, kao i norveške, talijanske i druge bajke.

Priče mogu rastjerati tamu

270 riječi — 1,5 minuta

U svom romanu „Zaposjedanje“, britanska autorica Antonia Susan Byatt govori o studenom kao prvom od dva Crna mjeseca. Sve do Božića i povratka sunca, u Bretanji je – priča ona – bio običaj rastjerivati tamu tako da se ljudi okupe i pripovijedaju, često uz neki posao.

U Hrvatskoj je dugo vremena bilo slično. I kod nas se pripovijedalo zimi, za večerom ili uz vatru, ali također i uz razne poslove: kad se prelo, obrađivalo kukuruz, na ispaši ili dok se pekla rakija. Pripovijedanjem se također kratilo vrijeme provedeno na putovanju, u bolnici ili vojsci. S dolaskom radija, a osobito televizije, takve su situacije postale sve rjeđe. Danas se pripovijeda uglavnom djeci i uglavnom tijekom posebno osmišljenih događaja koji su odmaknuti od svakodnevnog života i rada. Mnoge su priče zaboravljene, dok su druge završile na stranicama knjiga, pa ih eventualno možemo čitati, često samo za sebe.

Ali, kao što je primijetila Sabina iz „Zaposjedanja“, zapisanoj priči kao da nedostaje života – jer nema pripovjedačevog daha da je oživi. Priče su prekrasne na papiru, ali tek kad ih izgovorimo pred drugima, kad im udahnemo život pripovijedanjem, dobivaju stvarnu moć da rastjeraju tamu i povežu ljude.

Ono što sam često doživjela kao pripovjedačica je da nam to i dalje treba. Rijetko se nađe netko da ne uživa u pripovijedanju, u živoj riječi koja se dijeli između kazivača i publike. U mračna vremena — bilo osobna, bilo globalna — priča je poput svjetla. Možda je maleno, ali nam pomaže da vidimo sebe i druge. Ta njezina moć još uvijek postoji i prepoznaje se, samo trebamo otkriti načine kako da je iskoristimo u novom dobu.

Kakve ćete priče pričati ovog studenog?

Čardak ni na zemlji ni na nebu

Nedavno sam naišla na priču koju sam ispripovijedala samo jednom — i ne namjeravam je ponoviti. Iako se bavim bajkama i strastveno zagovaram njihovu važnost, kako za djecu tako i za odrasle, moja feministička duša konačno je našla jednu koju ničim ne može opravdati. Zato sam je odlučila izmijeniti i ukloniti iz nje potpuno besmislenu patnju žene, kojoj se ne nudi nikakva alternativa.

(Svakako bi se dalo raspravljati i o zaštiti životinja, ali to je jedna druga priča i morat ću je pričati drugi put.)

Slikovni rezultat za čardak

760 riječi — 4 minute

Bio jedan car, pa imao tri sina. Braća jednom reknu ocu da bi oni rado svoju sreću potražili. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im svakome po konja i ostalo što treba za put, i tako oni odu.

Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na zemlji ni na nebu. Došavši tamo, odmah se stanu dogovarati kako bi se u nj popeli, i poslije dugog promišljanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja zakolje, i od kože konjske da iskroje oputu, pa pričvrstivši jedan kraj od nje za strijelu, da puste odozdo strijelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli.

Mlađa dva brata reknu najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne htjede, pa ni srednji isto ne htjede. Onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove iskroji oputu, jedan kraj od nje veže za strijelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penje uz oputu, opet najstariji i srednji ne htjedoše se peti, nego se popne najmlađi.

Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe u drugu, i tako naiđe na jednu sobu u kojoj vidi zmaja kako spava. Ne htjede pobjeći, već uzme buzdovan, pa mahne njime i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mjesto gdje ga je on udario, pa reče: “Baš ovdje me nešto ugrizlo”. Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, a zmaj opet reče: “Opet me nešto ovdje ugrizlo.”

Kad on i treći put zamahne da ga udari, učini to u trbuh, i kako ga udari, zmaj ostane na mjestu mrtav.

Stane sad obilaziti sve sobe. Prvo uđe u jednu sobu u kojoj je bio jedan vran konj za jaslama privezan s cijelim takumom od čistoga srebra. Potom uđe u drugu sobu u kojoj je za jaslama stajao bijeli konj s takumom od suhoga zlata. Na kraju uđe u treću sobu gdje je za jaslama bio kulatast konj i na njemu takum dragim kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda dođe u jednu sobu u kojoj je djevojka jedna sjedila za zlatnim đerđefom i zlatnom žicom vezla. Iz te sobe dođe u drugu u kojoj je druga djevojka zlatne žice ispredala. A na kraju dođe u sobu u kojoj je treća djevojka biser nizala, i pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka s pilićima biser kljucala.

Sve ovo obišavši i vidjevši, vrati se natrag u onu sobu gdje je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče napolje i baci na zemlju, a braća, kad ga vide, umalo ih groznica ne uhvati.

Potom najmlađi brat spusti sve tri djevojke svaku s njezinim radom, jednu za drugom; spuštajući djevojke braći, svaku je namjenjivao čija će koja biti, a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, on nju za sebe namijeni. Braća njegova, zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao i izbavio, presijeku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče kod ovaca, i preobuku ga umjesto brata svoga ocu povedu, a djevojkama oštro zaprete da nikome ne kazuju što su učinili.

Poslije nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća, njegova i ono čobanče onim djevojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat vjenčavao, on uzjaše na vranca, pa, baš kada su svatovi iz crkve izlazili, doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, udari malo buzdovanom u leđa, da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi, a on, u ono isto vreme kad su svatovi iz crkve išli, doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari, da se odmah s konja premetnuo, pa između svatova opet odleti.

Naposljetku, doznavši da se čobanče njegovom djevojkom ženi, uzjaše na kulaša, i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu, da je na mjestu mrtav pao. Svatovi onda skoče da ga uhvate, ali on ne htjede ni bježati, nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u kome je on zmaja ubio. To sve posvjedoče i one djevojke.

Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i otjera ih odmah od sebe, a najmlađega oženi djevojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakon sebe da caruje.

 

Izvornu priču možete pročitati ovdje.