Kineska priča o prasetu koje su poslala nebesa

Počela je kineska godina zemljanoga praseta. Evo jedne poučne priče koju sam tom prigodom pročitala.

900 riječi – 5 minuta

Bijahu nekoć siromašni seljak i njegova žena. Svakog su se dana molili nebesima da im težak rad donese sreću. Napokon su uštedjeli dovoljno novaca da kupe maleno prase.

„Od sad ćemo imati sreće u životu“, rekao je seljak sa čvrstim uvjerenjem.

Ali nakon što je prošla čitava godina, prase nije naraslo ni za prst. Zapravo, bilo je toliko maleno da se činilo kako se smanjuje.

„Nebesa su nam okrenula leđa“, žalio se seljak.

Njegova je žena ljutito rekla: „Čemu se mučimo s poslom da bismo nahranili to stvorenje koje nitko nikad neće kupiti?“

I tako su pustili prase da slobodno luta planinama, no ono bi se svakog dana vratilo i tražilo hranu.

„Možda će nam se nebesa osmjehnuti, ako smo dobri prema jadnom prasetu“, rekao je seljak, ali njegova je žena odbila čak i to. Seljak bi zato noću u potajici davao prasetu hranu.

Kad je jednu večer iznosio kantu punu otpadaka, susreo je nekog stranca.

„Koliko tražiš za svoje prase?“ upitao je stranac.

Seljak se iznenadio. Možda su mu se nebesa ipak osmjehnula te večeri. I on se nasmiješio.

„Maleno je to prase,“ rekao je seljak, „ali bih vam ga mogao prodati za deset pečata srebra. Toliko sam ga i sam platio, uz troškove hrane za čitavu godinu.“

Seljakova je žena u kući čula čitav razgovor.

„Budalo“, promrmljala je, napola sebi u bradu. „Nitko neće kupiti to prase za deset pečata.“

Ali još nije ni dovršila rečenicu kad je kroz pozor vidjela da stranac poseže u vrećicu i vadi šaku srebra.

Odmah je istrčala iz kuće, dovikujući: „Čekajte! Mužu, jučer mi je neki drugi stranac ponudio 500 pečata za naše prase, ali sam mu rekla da to nije dovoljno.“

Seljak je piljio u nju u čudu. Kako je mogla tako lagati?

Stranac je, međutim, samo rukom odmahnuo na njegove riječi.

„Platit ću 500“, rekao je i ponovno posegnuo u vrećicu.

Seljak je taman namjeravao uzeti novac, kad je žena ponovno progovorila.

„Pet stotina nije dovoljno“, rekla je. „Mislim da ćemo zadržati svoje prase.“

Okrenula se i opet pošla prema kući, ali stranac ju je dozvao: „Pričekajte, molim vas. Dodat ću još petsto!“

Seljak je zašutio zbog takvog obrata. Njegova je žena pak, osmjehujući se od uha do uha, rekla: „Dogovoreno!“ i odmah je pružila ruku da primi novce.

Sad se stranac naklonio.

„Imam samo jednu molbu“, rekao je. „Budući da ste se već predomislili, prije nego vam platim, želim da se poklonite nebesima i zavjetujete da nećete prekršiti zadanu riječ.“

Sasvim sigurna da je izvrsno trgovala, žena se od vlastite volje poklonila nebesima i zavjetovala kako je stranac tražio. I seljak se poklonio, ali je bio toliko zaprepašten da nije mogao otvoriti usta.

Stranac im je zahvalio i primio prase u ruku. Neposredno prije nego što je otišao, žena ga ipak zaustavi.

„Molim vas,“ upitala je, „recite mi ovo: zašto ste bili spremni toliko platiti za pothranjeno prase?“

Stranac prvo pošuti, pa onda ipak reče: „Budući da ste se zavjetovali nebesima da nećete prekršiti zadanu riječ, otkrit ću vam o čemu se radi. Ovo se prase vama možda čini običnim, ali takvo je samo dok gledate očima. Ja vidim svim osjetilima i znam da se u prasetu nalaze dvije čarobne svijeće.“

„Takvo što ne postoji“, namrštila se žena.

Stranac je zaklimao glavom: „O, postoji, postoji. Treba izvaditi svijeće, pa prirediti stol prepun riže i slatkiša. Potom se svijeće zapale, triput se pokloni nebesima, a tada stiže svako zamislivo bogatstvo…“

Žena nije pričekala da stranac završi. Hitro je ispružila ruku i otela mu prase iz ruku.

„Predomislia sam se. Zadržat ću ovo prase“, rekla je. „Evo vam vaš novac.“

Uzalud ju je stranac podsjećao da se zavjetovala nebesima, a seljak preklinjao da mu vrati prase. Žena, koja je sanjala o blagu, odnijela je prase kući.

Stranac je otišao.

Žena je pripremila stol prepun voća i riže, a potom je zaklala prase. I doista, našla je svijeće, baš kako je stranac i opisao. Odmah ih je zapalila i poklonila se nebesima. Na njezinu preveliku radost, nad glavom su joj se odmah ukazali zlato, srebro i dragulji. Vrtjeli su se u zraku tako da ih je gotovo mogla dotaknuti.

Posegnula je za njima, ali koliko god blizu došla, svaki put bi joj blago izmaknulo pod prstima. Kad je njezin muž vidio što se zbiva, pokušao je i on dohvatiti dragulj, ali nije bio ništa bolje sreće.

Svijeće su dogorijevale, a žena je uzalud pokušavala dohvatiti blago iz zraka. Kad su svijeće zgasnule, sve je nestalo. Ostala je praznih ruku.

„Upropašteni smo“, jadikovala je žena. „Upropašteni!“

Muž ju je zagrlio te su skupa plakali.

Mnogo mjeseci kasnije, baš pred novu godinu, stranac se ponovno pojavio. Ovoga puta, seljak i njegova žena bili su još siromašniji, a trbusi su im bili prazni.

„Ti!“ povikala je žena kad je ugledala stranca. „Lagao si nam!“

Čovjek nije shvatio o čemu govori, pa ju je zamolio da mu ispriča što se dogodilo. Na kraju se samo osmjehnuo: „Prekinuli ste me dok sam objašnjavao. Nisam vam stigao reći da ste do blaga mogli doći tako da ga zasipate rižom i ponovite svoj zavjet nebesima.“

Seljak je šutio, jer mu je sad sve bilo jasno. To nije bio običan stranac, već glasnik s nebesa. Lutao je zemljom i pokušavao shvatiti ljude.

„Pohlepa uništava snove“, rekao je svojoj ženi.

„Istina“, rekla je ona, kimajući glavom. „Sad to znam.“

Izvori za priče: Internet

300 riječi – 1,5 minuta

Iako mnogih divnih priča još uvijek nema online, Internet je izvrstan izvor priča koje nemaju copyright, pa ih možete bez puno zavrzlama pripovijedati, prevoditi i dijeliti. Evo nekoliko mojih omiljenih mjesta – sva na engleskom.

Fairytalez.com – najnovije i najdraže otkriće, s preko 2.500 bajki i priča iz cijeloga svijeta. Možete ih pretraživati po regijama ili autorima i zbirkama. Također možete objavljivati svoje bajke na njihovim stranicama — moje su ovdje.

SurLaLune – jedna od stranica kojima se vraćam otkad sam počela pripovijedati. Obrađene su neke od najpoznatijih vrsta priča, s detaljnim fusnotama i poveznicama na slične priče u drugim kulturama.

Knjige priča za djecu – nedavno je objavljena kolekcija iz Baldwin Library of Historical Children’s Lliterature sa Sveučilišta na Floridi. Navedeni link vodi do knjiga bajki, ali možete pogledati i ostale knjige, ako kliknete ovdje.

D. L. Ashliman – umirovljeni profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu održava ovu stranicu na kojoj možete pronaći cijelo bogatstvo najrazličitijih priča, predaji i bajki.

Aaron Shepard — stranica s nizom priča, kategoriziranih prema temama te detaljno razrađenima po broju riječi, kulturi i primjerenoj dobi. Ima i dodatnog materijala o pripovijedanju.

Braća Grimm – ovdje su na adresi projekta Gutenberg, gdje možete pronaći još hrpu drugih knjiga, na raznim jezicima svijeta

Andrew Lang – popularni kolekcionar priča iz Engleske, objavio je niz zbirki s pričama iz cijeloga svijeta. Na stranici postoje poveznice na svaku zasebno.

Sacred Texts – još jedno mjesto na kojem možete naći mnoštvo objavljenih knjiga, ali zahtijeva određenu količinu vremena i živaca da se sve prekopa.

Stories to Grow By – manje se koristim ovom stranicom, ali je dobra ako radite s mlađom djecom.

Budističke pričeovdje i ovdje možete pronaći priče iz budističke tradicije.

Priče sjevernoameričkih Indijanaca – 1.400 priča razvrstanih po plemenima i vrlo jednostavne za pretraživanje.

Sufi priče – na linku možete doslovno prolistati i pročitati knjigu Priče derviša koju je objavio Idries Shah.

Imate li svoje najdraže internetske izvore? Koji su?

Crni pas

Ova je priča objavljena u prošlogodišnjoj Sferakonskoj zbirci. Danas je dijelim s vama, jer nadahnuće za nju, moj vlastiti crni pas, slavi četvrti rođendan.

3800 riječi — 20 minuta

Sunce još nije izašlo, pa sam se nadao provući pokraj kuhinje neprimijećen, ali moja stara već je na nogama i kuha kavu.

Došlapka do poluzatvorenih vrata, nagne se za jutarnji poljubac i pita: „Ideš?“

„Aha, čekaju me“, kažem, nadajući se čim prije stići do izlaza.

„Ljudi ne bi trebali imati cucke ak’ se ne mogu brinuti za njih.“ Nisam bio dovoljno brz.

„Onda ne bih imao posao,“ odgovaram joj, ovlaš, dok prelazim rukama po jakni i zagledavam se u ruksak – imam ključeve, rukavice, bocu vode, kekse. Još samo živce da skupim i mogu krenuti.

„Našetavaš te pese od faksa. S diplomom bi fakat mogao nešto bolje raditi. Naći pravi posao, a ne tih deset kuna na sat.“

„Ovo je pravi posao“, kažem joj. Svaki ponedjeljak isto. „Uzet ću i Bobija sa sobom, ako hoćeš.“

„Ne, ne“, odbija, kao i uvijek. „Znaš da Bobija šetam sama. Imam samo gospođu Koviljku danas, lako ću ja to.“

Otkad je u mirovini, stara tu i tamo primi neku od starih mušterija da im sredi frizure. Uglavnom dolaze babe sa čeličnom kosom začešljanom unatrag, koje tvrde da ove nove frizerke ne znaju kako se radi trajna. Većinu vremena ipak nema bogznašto za raditi, jer osim što nemam pravi posao, nemam ni pravu curu, a kamoli unuke za nju. Zato je vani s Bobijem po četiri-pet puta na dan.

Bobi je rudlavi crni mješanac hrvatskog ovčara i tko zna čega, visine jedva do koljena. Nekad mislim da joj je zamijenio staroga – i našla ga je pred njegovom starom birtijom – pa stara ne bi nikad dozvolila da ga netko drugi vodi u šetnju, iako mu je narav još gadnija od daha. Pokušao sam joj reći da mu ne smije dozvoliti da skuplja svako smeće s poda, ali ona kaže da mu to jača želudac.

„Okej, bok, vidimo se“, odverglam po običaju i zatvorim vrata dok nije još nešto prigovorila.

Zazvoni mi mobitel, na koji se javim jednom rukom, dok drugom pokušavam istovremeno staviti ruksak i ne zaplesti se u Lokijev povodac.

„Ja sam pred zgradom“, čujem s druge strane. „Trideset, je li? E, ovaj, oprosti – Simona ovdje.“

Kvragu, to je danas! Udruga svako malo prima nove šetače na obuku. Nakon par teoretskih sati, pošalju ih na praksu s nama veteranima. Ako ne odustanu u prvih mjesec dana, dobiju povremene angažmane, koji onda mogu prerasti u stalne.

Tako sam i ja počeo, pred osam – ili, ne, sad je već devet godina. I još sam tu. Kako da odem kad ih tako malo izdrži cijelih mjesec dana… ma, nekad ne ostanu niti nakon prvog dana, kad skuže da moraju skupljati drek za svakim psom kojeg vode u šetnju.

„Bok, Simona“, odgovaram. „ Pričekaj me pet minuta, tu sam u susjedstvu, za čas.“

Jedan od hendikepa mi je što ne mogu priuštiti auto, a na tramvaj neće primiti čovjeka s pet pasa. Zato mogu uzimati samo pse koji su mi relativno blizu. Sva sreća da je mamina kuća na Ravnicama, pa dok sve pokupim i napravim đir po Maksimiru, već je mnogima dosta šetnje.

U zgradi na broju trideset jedna je od mlađih članica mog čopora, što se vidi i po modernijem imenu. Dok mamin Bobi ima skoro petnaest godina, čistokrvna škotska terijerka Missy nedavno je proslavila drugi rođendan. Vlasnik joj je toliko privržen da su mu šetača morali platiti prijatelji. Prije toga ju je svuda vukao sa sobom, ali onda nitko nije imao mira, jer Missy ga lavežom štiti od koga god tako da se sve ori.

Dobro je da se sa Simonom srećem kod nje, jer je lakše krenuti s manjima. Mada, moguće je da njoj ni Gord neće biti problem – sjetio sam se da studira veterinu. S veterine uvijek imamo najviše nadobudnih šetača. Misle da će lako sa psima, kad im znaju nabrojati sve kosti u tijelu i razlikovati gastritis od čira.

Prema Simoni ipak ne mogu biti zajedljiv. Stigla je prije mene, što se rijetko dogodi. Čak niti ne izgleda pospano. Pocupkuje da se ugrije, ali ne žali se na čekanje niti na rano jutro. Ja nisam nešto presretan što radim već od pola osam – slobodne ću vikende odspavati i do deset – ali mi idu na jetra oni koji se jave za šetače, a ne mogu otvoriti oči do podne.

„Bok!“ pozdravlja me i pruži ruku. Jakna joj je jarko crvena, a kapa na glavi prugasta i s velikim cufom. „Simona.“

„Pavle“, kažem i rukujem se. „A ovo je Loki.“

Loki je došao sa mnom: ravnodlaki retriver, desetogodišnjak ali i dalje neozbiljan. Blesav k’o šlapa, a dobar k’o kruh. Prodao bi se za malo maženja ili hranu, uključujući onu od koje poslije povraća. Simona ga odmah prokuži i gladi dok ne cuknem povodac da moramo krenuti po Missy.

„Ja sam danas ranije gotov“, kaže Missyn čovjek dok nam ona para uši svojim štektanjem. „Slobodno je dovedeš prije dva.“

„Dogovoreno“, kažem mu, a kad zatvori vrata i Missy iznenada ušuti, okrenem se Simoni: „Ni slučajno. Missy vraćamo zadnju. Inače će mi njegovi susjedi popiti mozak što ne mogu ni kraj ulaznih vrata proći od njenog laveža.“

Simona digne palac gore, u znak razumijevanja, a onda pita: „Tko je sljedeći?“

„Gord“, kažem joj. „Predstavljaju ga kao velikog njemačkog špica, ali ja mislim da su jednostavno križali šarplaninca i nekog crnog ovčara.“

„To je, onda, dosta velik pas…?“ upita Simona.

„Je, ali je miran, ne brini“, kažem joj i počnem sumnjati u to hoće li znati s njima izaći na kraj, ako joj je veličina psa prvo pitanje koje postavlja. Dok razmislim trebam li krenuti s objašnjavanjem ili ne, ona razgledava vrt do kojeg smo stigli, pa na kraju samo kažem: „Nije stvar u veličini nego kako ih vodiš.“

Ona prasne u smijeh: „Ma da?! To mi je i dečko rekao!“ Onda se malo zamisli: „Bivši dečko.“

Kvragu, sad ću još i nju morati slušati, pomislim, ali na glas kažem: „Sad soliraš?“

„Ma, ne“, kaže mi dok prilazimo kući u čijem vrtu već čeka Gord. „To je bilo prije, dok se nisam preselila iz Gorice. Sad se viđam s… kolegom.“

„Hej, Gord“, obratim se psu u vrtu, da ne moram dalje o tome. „Jesi spreman?“

Gordova vlasnica samo odmakne zastor i mahne mi kroz prozor. Ona jedva dočeka da joj uzmemo brigu s leđa. Nije razgovorljiva, pa ne znam čime se bavi, ali se rijetko vrati s posla prije nego što Gord ponovno zavlada dvorištem. Kad se pojavio nakon što su joj se djeca odselila, mislila je da će biti dobro da ima nekoga tko će čuvati kuću dok je nema. Samo što je radio toliki nered bez redovne šetnje da nije stizala na posao, pa je na kraju morala nazvati udrugu i tražiti šetača.

Počeškam ga iza uha i odmaknem se da se upozna sa Simonom. Dobro joj ide, zapravo. Nije ga pokušala odmah dirati po glavi i ima strpljenja kad joj zabije nos u međunožje.

„Oprosti,“ kažem i povučem povodac, „to on informativno.“

Ona se opet krene smijati: „Vjerujem. Muško, ne?“

Uzdahnem. Sigurno je feministica. Nemam pojma o čemu ćemo pričati ostatak dana, ako tako nastavi. Trebao bih joj objašnjavati kako se šeću crni psi, ali mi se ne da ako moram paziti na svaku riječ. Put do sljedećeg odredišta pređemo u tišini. Tome brzo dođe kraj kad preuzmemo Booboo, bostonsku terijerku.

„Danas malo kasnite? Da? A tko je ova mlada dama? Bok, ja sam Tereza, a ovo Booboo. Skupa ćete ih šetati? Vi ste već prošli neku obuku za šetača, ovaj, ili se kaže šetačicu? Jeste? Nećete je previše umarati, jel’ da? Slobodno me nazovite ako treba nešto, bilo što. Uzmite i kaputić; dosta je hladno. Imate njene keksiće?“

„Malo, da. Ne, nećemo je umarati. Hvala. Da, imamo sek-, ovaj, kekse“, odgovaram redom, tapšem džep s poslasticama i pokušavam uzmaknuti, jer se Simona opet počela smijuljiti.

„Ništa se ne brinite, dobro ih pazimo“, uskače ona i staje između mene i gospođe Tereze.

Booboo je bila način da se gospođa nosi s ružnim razvodom, pa Simoni priča dio svoje povijesti i sve što treba znati o Booboo. Obzirom da je Simona preuzela većinu artiljerije riječima, uspijevam nestati ranije nego obično. Nemam pojma kako joj je pošlo za rukom da mi se pridruži tako brzo.

„Hvala“, kažem joj.

„Nema problema“, odgovara. „Hoćeš da ja preuzmem nekoga?“

„Ma ne, u redu je“, kažem. Onda vidim da su joj ramena malo potonula, pa joj dodajem Lokija. „On je najbolji“, pokušam je oraspoložiti.

Zadnji na popisu je Kameleon, neka varijanta pinča, čiji ga vlasnik ne može odmah naći.

„Ma tu je bio“, kaže nam. „Valjda je neka petarda grunula, pa se sakrio.“

Simona i ja neko vrijeme stojimo na vratima, ali se čovjek ne vraća. Ostali se već meškolje, pa odlučim proviriti u stan. Uostalom, prošla je sredina siječnja, većina petardi već je ispucana. Čisto sumnjam da se tako dobro sakrio.

„Kami, dođi“, pozovem. „Gdje si?“

Odmah se začuje klikanje psećih noktiju po podu i Kameleon nam se pridruži mašući repom. Viknem u kuću da je Kameleon kod mene, ali mi ne odgovori. Odnekud iznutra čuje se zvon posuđa. Možda i on kuha jutarnju kavu, pa zatvorim vrata i odem sa sada potpunim čoporom.

„Što mu je?“ upita Simona.

„Misliš, osim crnog psa?“ upitam. „Moguće da je demencija… počeo je zaboravljati stvari. Ima dana kad mu se Kameleon mota oko nogu, a on kaže da ne zna gdje je. Vjerojatno se nije ni sjetio da smo na vratima.“

Preostalo vrijeme do Maksimira hodamo u tišini. Psi već znaju i mene i jedni druge, pa su mirni. Tu i tamo neki se zaleti još malo onjušiti Simonu. Ona ih prati pogledom, smješkajući se, ali na mene uopće ne obraća pažnju. Nju je pak nemoguće promašiti u onoj jarkoj jakni i cufu. Gledam je i sjetim se da bih joj trebao početi davati konkretne savjete, ali me preduhitri pitanjem.

„Kako si se počeo baviti šetanjem crnih pasa?“ upita.

Slegnem ramenima i ponudim standardni odgovor: „Bio sam na faksu, trebala mi je lova.“

„Ali i dalje to radiš“, kaže mi.

„I dalje mi treba lova.“

„Ma, da, ali koliko možeš zaraditi ovako? Računala sam…“

„Nemoj biti k’o moja stara“, kažem joj, a onda mi je žao. „Gle, cijeli dan je trideset do pedeset kuna, ovisi jel’ vikend, pa tako većinu dana u mjesecu. Sad kad su bili blagdani dobio sam i više. Skupi se.“

Ništa više ne pita dok ne dođemo do parka, a meni se ne da pričati. Bit će vremena da joj sve kažem. Uostalom, možda je bolje da vidi kako to ide, pa da pita što joj nije jasno, umjesto da mene ispituje o mom životu. Odmah dobije povod: u parku nas zaobilazi ono malo ranoranioca što ima, čak i neki vlasnici pasa.

„Zašto?“ upita Simona.

„Crni psi ne ulijevaju povjerenje“, kažem joj. „Nebitno jesu li maleni kao Kameleon ili mrge kao Gord. Nije ograničeno na park. Najrjeđe ih udomljavaju, a i na fotkama ispadaju koma.“

„Zezaš“, smije se, opet. Možda me, ako se nasmije dovoljno puta, to prestane smetati, pomislim.

„Nimalo. Dobiješ samo crnu fleku – probaj.“

Simona izvuče svoj mobitel i pokuša opaliti par slika našeg čopora. Nikome se ne vide ni njuška ni oči. Opet se smije i vrti glavom. Nije joj jasno da zbog toga netko ne bi htio crnoga psa.

„Pa, nije samo zbog toga“, kažem, pomalo nevoljko što moram biti očit.

Iznenadi me kad ne postavlja dalje pitanja, nego kaže: „Znam. Zato sam se i javila da šećem crne pse.“

„Ti si jedna od onih koje žele pomoći, je li?“ upitam je. Samo mi još to treba. „Da impresioniraš dečka?“

Uglavnom su mi dopadali oni koji su htjeli „pomoći“ ili znatiželjnici koji su dolazili u udrugu jer su o nama pročitali u novinama ili vidjeli reportažu. Bilo je i takvih koji su se samo htjeli naslikavati da mogu staviti fotku sebe sa crnim psom na Instagram. Ti su bili najviše razočarani.

„Ne,“ odgovori Simona, „on misli da je to traćenje vremena. Ja samo želim razumjeti.“

Kvragu. Točno je to bio i moj odgovor Tvrtku pred onih osam, odnosno devet godina.

„Mislim da ih sad možemo malo pustiti“, kažem umjesto da joj to priznam.

Došli smo do livade iznad vidikovca, dalje od prometnica i glavnih staza. Otkvačimo povodce i pustimo pse da njuškaju i istražuju. Neće se puno igrati, ni sami ni s drugima. To im nije u karakteru.

„Neće pobjeći?“ upita Simona.

„Ovi moji od mene neće, ali kad dobiješ svoje,“ rekao sam kad a ne ako, primijetim usput, „moraš prvo uspostaviti povjerenje. I, naravno, pokazati im da si ti gazda.“

„Kako?“

„Nježno“, kažem joj i očekujem da će opet prasnuti u smijeh i smisliti neku seksualnu aluziju, ali to ne napravi, pa mi je lakše nastaviti: „Ideš malo po malo. Prvo te moraju slušati kad su na lajni. Ići uz tebe ili malo iza, bez povlačenja. Pratiti te pogledom. Poslušati kad kažeš da stanu ili sjednu.“

Objašnjavam joj dalje. Dio toga vjerojatno je već čula na predavanjima u udruzi, ali ipak sluša. Drugačije je čuti to od šetača, nego samo kao teoriju. Neke joj stvari i pokažem.

„Loki!“ pozovem retrivera, koji veselo dotrči i sjeda preda me. „Vidiš?“ upitam je dok mu dajem keks. „Mora biti pristojan da bi dobio nagradu.“

„Je li to pametno?“ upita ona. „Da te slušaju samo radi hrane?“

„Sve je dobro u početku“, kažem joj. „Glavno da te ne vuku na sve strane. Gord bi ti maltene mogao iščašiti ruku kad ne bi slušao. Da ne kažem kako čak i mali psi jako grizu.“

„A… njihovi vlasnici? Jel’ i njih tako slušaju?“ upita.

„Kako koga“, kažem joj. „Neke da, neke ne. Neki i ne žele raditi sa svojim crnim psima. Misle da ih je lakše ignorirati, prepustiti ih malo meni, pa trpjeti ostatak dana, ili ih zatvoriti.“

„Zatvoriti?“ Simona će, zgroženo.

„A, da,“ kažem joj, „ne mogu svi s njima izaći na kraj. Bolje da ih i zatvore nego da nekoga povrijede.“

„Pa što ih se ne riješe?!“ izleti joj.

Zagledam se u pod i samo odmahnem glavom. To nema smisla objašnjavati. Nema tih riječi kojima bi se ikome dalo razumski izložiti zašto ljudi imaju crne pse i ne mogu ih se riješiti. Ako želi razumjeti, morat će promatrati, a ne slušati objašnjenja nadugačko i naširoko.

„Dobro je ako uopće priznaju da im treba šetač“, kažem na kraju. „Nekima je bed uopće reći da imaju crnoga psa.“

„Znam,“ kaže mi, „kao Benu.“

Iz tona kojim je izgovorila ime shvatim zašto joj je važno razumjeti – Ben je njezin kolega, odnosno dečko. Taman kad joj hoću odgovoriti, zazvoni mi mobitel. Obično me nitko ne zove u ovo doba; znaju da sam sa psima i da se ne volim javljati dok sam na poslu. Broj je fiksni i nije mi poznat.

„Halo?“

„Halo“, čujem glas s druge strane koji se raspituje jesam li to ja, pa nastavlja kad potvrdno odgovorim: „Teta Koviljka ovdje, mamina mušterija, znate, Pavle. Mama mi je dala broj da vam javim – završila je na hitnoj…“

„Što se dogodilo?“ upitam, ne dočekavši da dovrši. „Je li u redu?“

„Bobi je ponorio dok me frčkala“, kaže gospođa. „Sve joj je noge izgrizao.“

Udaljim se od Simone i pasa dok slušam podulje objašnjenje. U jednom trenutku odmaknem mobitel s uha i pogledam datum. Kvragu. Treći je ponedjeljak u siječnju, kad crni psi najviše grizu. Kako sam to mogao zaboraviti?

Sjednem na klupu i bjesomučno razmišljam kako da uredim ostatak dana. Kad se veza prekine, gledam Simonu. Ona mirno stoji i proučava pse koji njuškaju po livadi, svaki za sebe. U jednom se trenutku Gord zaustavi, svine leđa i olakša na travi. Simona izvuče vrećicu i ode to skupiti. Odahnem.

Morat ću joj vjerovati puno brže nego sam planirao, a bit će lakše ako može skupljati drek.

„Čuj, moram hitno u bolnicu“, kažem joj. „Mama…“

„Što je bilo?“ upita, ali kad odmahnem glavom, preinači pitanje: „Mogu pomoći?“

„Da; idemo do mene. Pokazat ću ti gdje je hrana, pa ćeš im dati jesti, pustiti ih da se odmore, a onda opet izvesti u šetnju oko dva. Iza tri vrati svakoga doma, pa se čujemo za dalje.“ Ako bude dalje.

„Okej“, kaže.

Dok se pobrinem za pse, ostavim Simoni ključ, sjednem na tramvaj i doklipšem od okretišta do bolnice, već je prošlo jedanaest. Stara, međutim, još uvijek nije gotova. Čekam je preko sat vremena, a onda se pojavi u kolicima koja gura medicinski tehničar. Preuzmem je i zahvalim, pa mu se zagledam u leđa dok odlazi i pitam se zaradi li išta više nego ja, iako ga sigurno više cijene nego mene.

Stara me lupne svinutom poviješću bolesti kako bih joj se posvetio. Uzmem joj papire iz ruke, preskočim anamnezu i pogledam na samo dno. Prepisali su joj jake analgetike za bol, naravno, ali ono što mi upadne u oči je i preporuka za Zoloft ili Cipralex. Okrenem papir prema staroj i pokažem prstom.

„Znaš li za što su ovi ovdje?“ Kad klimne glavom, osjetim se dovoljno samouvjeren da nastavim: „Mama, trebala bi mi nekad pustiti da uzmem Bobija. Bilo bi ti lakše.“

Stara me pogleda nekim čudnim pogledom, mješavinom sažaljenja i prkosa, ili možda nerazumijevanja i nesklonosti da razumije. Odmahne glavom, ali ništa ne kaže, nego me uzme pod ruku i krene šepati prema stajalištu taksija.

Dok hodamo, kaže: „Znaš, čitala sam članak u kojem piše da crni psi ne postoje. To se nama samo čini. Njihova je dlaka zapravo tamno smeđa. Crna boja uopće ne postoji u prirodi. Samo mi krivo vidimo.“

Ne treba mi svađa, ali ne mogu se suzdržati da ne kažem: „Radim s njima svaki dan, mama. Znam da su stvarni. I znam koliko ljudima pomogne kad ih odvedem u šetnju.“

„Dobro, dobro.“ Umjesto da razgovara dalje o tome, osvrne se unaokolo. „A gdje su ti sad pesi?“

„Sa Simonom“, kažem i sjetim se da moram pogledati imam li od nje propušten poziv ili poruku.

Dok pregledavam mobitel, stara se ozari: „Simona? Cura?“

„Studentica, mama. Došla je u udrugu, pa radimo skupa. I ima dečka.“ Nije zabilježena niti jedna poruka i nijedan propušten poziv. Ne znam je li mi laknulo ili sam razočaran. „A i da ga nema, feministica je.“

„Što ti imaš protiv feministica?“ okreće priču na svoj mlin. Više mi voli postavljati pitanja nego na njih odgovarati. „I otkad?“

Ne da mi se ulaziti u raspravu, pa samo mahnem rukom: „Ma, nemam ja ništa protiv njih, nego one protiv mene. Obično misle da bih se trebao brinuti za ljude, a ne za pse.“

„Pa, ova se brine i za pse“, kaže stara.

Nije u tome poanta. Želio bih da shvate kako volim sve svoje crne pse, ali ih ne šećem zato. Razlog je taj što vlasnici živnu svaki put kad preuzmem brigu za njihove četveronošce, pa se odu bar malo posvetiti sebi i svom životu. Ali na vani moj posao izgleda glupo.

„Nema veze“, kažem joj. „Nego, gdje je Bobi završio?“

„Ne znam“, sliježe ramenima. Onda, nakon kraće stanke, u kojoj su joj se oči napunile suzama tako da dobijem morsku bolest ako u njih gledam, upita: „Možeš ga potražiti? Molim te, Pavle?“

Najradije ne bih, ali odgovorim: „Budem. Kad te otpratim doma, pa ću onda.“

Uđemo u taksi koji nas odveze do kuće, što košta skoro kao moja dnevnica. Kad se sjetim da je Simona još unutra, ne da mi se ulaziti. Kažem staroj da idem odmah potražiti Bobija, neka se odmara i ne zapitkuje Simonu previše. Stara šmrcne, što je najglasnije obećanje koje ću dobiti.

Ne treba mi dugo da ga nađem. Bobi sjedi pred istim onim kafićem u koji je stari zalazio svaki dan i zuri u vrata.

„Nema ga“, kažem njemu, a više sebi. „Dođi, Bobi.“

Posluša me isprve, pa mu lako zakvačim povodac za ogrlicu. Ne znam zašto, ali oduvijek uspijevam pridobiti crne pse da naprave što hoću. Tvrtko, koji je sad predsjednik udruge, kaže da imam prirodni talent. Protrljam lice – nekad bih volio da imam talent za nešto drugo, iskreno.

I dalje mi se ne da doma, pa sjednem na praznu terasu kafića i naručim kavu koju predugo pijem. Poslije se još odvučem do ambulante, da staroj napišu recepte za lijekove. Doktorica čak nakratko izađe iz ordinacije kako bi vidjela Bobija. Ništa ne kaže, samo zahmka i pošalje me u ljekarnu. Sve uspijevam razvući dovoljno dugo da bude iza dva popodne, pa da mogu kući.

Dok staroj predajem lijekove i Bobija, vidim da je isplakala sve one suze dok me nije bilo.

„Molim te, mama, pusti mi da ga šetam bar dok ti noge ne budu bolje. A kad se oporaviš, vidjet ćemo za dalje. Što kažeš?“

Stara naškubi usne, duboko uzdahne i kimne glavom – to je više nego sam se nadao. Poljubim je u čelo i odem u sobu da pregledam Facebook, ali kako legnem na krevet, učas zadrijemam. Probudi me vibriranje mobitela na prsima.

„Hm? Halo?“ Nisam skroz pri sebi.

„Bok, Simona je“, čujem s druge strane. „Čuj, tu sam, pred kućom. Nisi mi rekao kamo s Lokijem.“

Kvragu. „Evo me.“ Odem van samo u majici, pa se tresem od pospanosti i hladnoće dok preuzimam Lokija. Ne namjeravam joj ništa objašnjavati, ali mislim da je shvatila.

„Je li Loki crni pas ili je – crni pas?“ upita Simona, gledajući kako skače od sreće što me vidi.

„Ove prve u udruzi zovemo psinama“, kažem joj. Dobro će joj doći da počne usvajati žargon. „A Loki je crni pas u Churchillovom smislu. On je moj crni pas.“

„Žao mi je“, kaže.

Razmišljam bih li rekao „I meni“ ili „Meni nije“. Na kraju se odlučim za: „Ima i gorih stvari.“

„Ali ne baš puno“, kaže ona. „Toliko pomažeš ljudima s njihovim crnim psima, a onda se i sam nosiš s jednim. Mislim da si potplaćen za to što radiš.“

Ozbiljna je. Nije se već dugo naglas nasmijala, a čini mi se kao da joj je jakna malo manje crvena, a cuf visi na kapi. Nije to skroz loše. Za šetačicu crnih pasa ionako ne valja da je previše optimistična. Za potencijalnu šetačicu crnih pasa, ispravim se.

„Svi su najvažniji poslovi potplaćeni“, kažem joj i pomislim da medicinskog tehničara od ranije – da i ne spominjem vatrogasce, učitelje, roditelje koji njeguju djecu i ljude po raznoraznim udrugama koji se bore za prava ovih ili onih manjina, oboljelih ili zaboravljenih iz nekog drugog razloga. Suvišno mi je sve to izgovoriti na glas, pa samo pustim Lokija u kuću.

Ne znam zašto mi se čini da je Simona ipak čula što sam pomislio. Potvrdno klimne glavom, a onda, hodajući unatrag niz cestu, upita: „Vidimo se opet sutra, pola osam?“

„Vidimo“, kažem i osmjehnem se. Napola smrznuto, ali prvi put ove godine, ako se ne varam.

Vesela priča

Navodno je danas najtužniji dan u godini — treći ponedjeljak u siječnju ljude, iz mnogih razloga, rastužuje. Zato dijelim s vama priču koja mene uvijek razveseli. Uživajte!

U CARA TRAJANA KOZJE UŠI

600 riječi — 3 minute

Bio jedan car koji se zvao Trajan. U toga cara bile su uši kozje, pa je redom zvao brijače da ga briju. Ali kako je koji išao, nije se natrag vraćao, jer kad bi cara obrijao, ovaj bi ga zapitao što je vidio na njemu. Brijač bi odgovorio da je vidio kozje uši, pa bi ga car odmah posjekao.

Tako dođe red na jednog majstora brijača, ali se ovaj učini bolestan pa pošalje svog šegrta. Kad mladić iziđe pred cara, zapita ga car što nije majstor došao, a on odgovori da je bolestan. Onda car Trajan sjede te ga šegrt obrije. Brijući cara, mladić opazi da su u njega kozje uši, ali kad ga Trajan zapita što je u njega vidio, on odgovori da nije vidio ništa. Onda car ne da ga nije posjekao, već mu je dao vrećicu zlatnika i reče mu da od sad uvijek dolazi on da ga brije.

Kad mladić dođe kući, zapita ga majstor kako je u cara. Šegrt mu odgovori da je dobro i da mu je car kazao da će ga otada stalno on brijati. Vrećicu zlatnika što je od cara dobio je pokazao, ali nije rekao da je u cara vidio kozje uši. Od toga doba, mladić je stalno išao i Trajana brijao. Za svako brijanje dobio bi zlata, sali nije nikome kazivao da car ima kozje uši.

Ali nakon nekog vremena stane ga mučiti i gristi što ne smije nikome ništa reći, pa počne venuti i propadati. Majstor to opazi te ga upita što je, a šegrt mu na mnogo zapitkivanja odgovori da ima nešto na srcu, ali ne smije nikome kazati.

”Ali da barem”, veli on, “mogu nekom reći, odmah bi mi laknulo”

Onda mu majstor reče:

“Kaži meni, ja neću nikome kazati. A ako se bojiš meni kazati, a ti idi duhovniku, pa kaži njemu. Ako li nećeš ni njemu, a ti odi u šumu iza grada, iskopaj jamu te zavuci glavu u nju, pa tri puta zemlji kaži što znaš. Onda opet jamu zatrpaj. Zemlja će čuvati tvoju tajnu.”

Mladić izabere ovo treće. Ode iza grada u šumu, pa iskopa jamu, te u nju zavuče glavu i u tri puta rekne:

“U cara Trajana kozje uši! U cara Trajana kozje uši! U cara Trajana kozje uši!”

Potom zagrne zemlju, smiri se i pođe kući.

Kad prođe neko vrijeme, iz one jame nikne bazga. Na njoj tri pruta narasla lijepa i ravna kao svijeća. Pastiri jednom nađu onu bazgu, odsijeku prut i od njega izrade sviralu, ali kad stanu svirati, iz nje se oglasi:

“U cara Trajana kozje uši!”

To se odmah razglasilo po čitavom gradu, a na kraju i car Trajan čuje kako djeca sviraju: U cara Trajana kozje uši!

Čuvši to, car Trajan odmah dozove onoga brijačkoga šegrta , pa ga zapita: “Čuj, što si ti o meni govorio u narodu?”

A on se siromah stade pravdati da nije nikome ništa kazao, nego da je samo zemlji povjerio tajnu. Onda car istrgne sablju da ga posiječe, a šegrt u strahu ispriča sve o bazgi i sviralama. Onda car sjedne s njim  i cijelom dvorom na kola, pa pođe na ono mjesto da vidi je li istina. Kad su stigli, još samo jedan jedini prut nađu. Car Trajan naredi da se izradi svirala od onoga pruta ,da vidi kako će svirati. Kad dvorski glazbenik izradi sviralu i krene svirati, a iz glazbala se začuje:

“U cara Trajana kozje uši!”

Onda se car Trajan uvjeri da se na zemlji ništa ne može sakriti, pa onome brijaču oprosti život, a poslije dopusti da ga svatko može brijati.

Što se (i tko) obuva u pričama

500 riječi – 2,5 minute

Nikakvo čudo da su mnoge vrste obuće završile u pričama. Ljudi se, naime, obuvaju već skoro 40,000 godina! Doduše, ne uvijek (Indijanci nisu nosili mokasine po kiši), ne svuda (Grci i Indijci preferirali su biti bosonogi) i ne svi (viši staleži prvi su došli do obuće). Ali, dosta povijesti. Evo nekih neobičnih vrsta cipela koje se spominju u bajkama:

Zelene cipele. Stavljam ih prve, jer su mi upravo cipele kakve je dobio Tam Lin u vilinskoj zemlji dale ideju za pisanje današnjeg bloga. Nisam se nigdje drugdje susrela s ovom bojom, pa me je iznenadilo kad sam čula za njih.

Srebrne cipele. Još jedna vrsta cipela povezana s čudesnom zemljom. Originalne cipele koje je Dorothy nosila u zemlji Oz, zapravo su bile od srebra. No kako bi ih bilo teško prikazati na „cesti od žutih opeka“, pri snimanju filma odlučili su se za:

Crvene cipele. Osim u filmu o Dorothy, moja omiljena boja cipela spominje se i u prvoj Pepeljugi, onoj iz Egipta, kao i Andersenovoj istoimenoj bajci. U egipatskoj verziji „cipelica crvena poput ruže“ pomogla je junakinji da se uda za faraona. U Andersenovoj je manje pozitivna i ukazuje na bol, patnju i odricanje.

Staklene cipele. Kad već spominjem Pepeljugu, moram spomenuti ovu vrstu cipela, koja postoji u najpoznatijoj, Disneyjevoj verziji, preuzetoj od Charlesa Perraulta. Neko se vrijeme smatralo da se radi o krivom prijevodu i da cipele nisu staklene, nego od zečje kože, ali se na kraju ispostavilo da je to jednostavno osobni pečat g. Perraulta. Nažalost, zakoni fizike ne dopuštaju ovu izvedbu cipela izvan priča.

Željezne cipele. Među nenosive cipele, svakako se ubraja i ova kategorija, uglavnom namijenjena tome da muči onu koja ih nosi. (Koliko znam, nijedan ih se muškarac nije usudio obuti.) U ruskim ih bajkama mora istrošiti djevojka zaljubljena u Finistu sivoga sokola, dok traži svoga dragoga. Kod braće Grimm — u originalnoj verziji — užare ih, pa tjeraju Snjeguljičinu maćehu da u njima pleše dok ne umre.

Poderane cipele. Neke su cipele slavne po tome što im nije trebalo dugo da se poderu. Tako u priči o rasplesanim kraljevnama, dvanaest sestara uspijeva svake noći poderati po jedan par cipela! Motivacija čitave bajke je pokušaj kralja da uštedi na izdacima za obuću.

Osim cipela, tu su i čizme. Dvije su vrste najpopularnije:

Čizme od sedam liga. Ova pomoć pri putovanju pojavljuje se u pričama kao što su Perraultov „Palčić“, Grimmov „Dragi Roland“ i norveška bajka „Dvorac Soria Moria“. Zanimljivo je da pri tom sedam liga predstavlja 30-35 kilometara, što je udaljenost za koju se smatralo da čovjek može prehodati u jedan dan.

Mačkove čizme. Nema točnog opisa čizama zahvaljujući kojima je mačak mlinarovog sina počeo hodati na dvije noge, osim da su bile „napravljene po mjeri“ baš za njega.

Za kraj, tu je i raznovrsna obuća koju izrađuju postolari, česti junaci bajki i priča. U talijanskoj verziji, lukavi postolar uspijeva prevariti razbojnike koji ga žele opljačkati. U češkoj bajci, o koju se oslanja i Šenoina balada, postolar vara vraga. A u poznatoj germanskoj (njemačkoj i engleskoj) priči, obuća je kožna. Izrađuju je vilenjaci za siromašnog postolara, kako bi ih prodao i zaradio za život.

Zatvorili krug smo, znaj –
zato priči stiže kraj.

Glas kao alat

400 riječi – 2 minute

Ako radite s glasom kao ja — kao nastavnik, konferencijski prevoditelj, pripovjedač — možda vam mogu pomoći neki od sljedećih načina na koji se brinem za svoj.

  • Vježbi za glas ima puno, pa sam sretna što sam ih učila direktno od glumaca i pripovjedača. Moj omiljeni set prije nastupa ide ovako:
  1. Ssss – tiho, kroza zube ispušta se glas nalik siktanju, koliko god dugo možete izdržati a da ponovno ne udahnete.
  2. Mmm – isto kao gore (vježba se i duljina daha), samo se polako počinju koristiti i glasnice.
  3. Aaaa – ponovno se polako ispušta dah, ovaj put tako da se vokalizira. Ovo ponavljam sve dok mi glas ne postane čist.
  4. Svi samoglasnici – izgovaram ih prenaglašeno, da razgibam usnice.
  5. Jezikolomke – za rasplitanje (i zaplitanje!) jezika ništa bolje nego ponoviti xyz puta: Na vrh brda vrba mrda. Na štiku se suši škotski šosić. Čipka čipku načipkala. Ili koju drugu, po osobnom izboru.
  • Također je važno razgibati vrat i ramena, za što koristim sljedeće vježbe. Pri tom je bitno je sve pokrete izvoditi polako i nježno, da se ne bi oštetili kralješci ili ligamenti. Ova vrsta „higijene“ vratne kralježnice može se raditi i za prevenciju glavobolja i migrena.
  1. Naginjanje glave naprijed – natrag (sporo klimanje)
  2. Naginjanje glave lijevo – desno (doticanje ramena jednim pa drugim uhom)
  3. Rotiranje glave lijevo – desno (kao kad prelazite cestu)
  4. Vrtnja glave ukrug na jednu i drugu stranu
  5. Kruženje ramenima naprijed pa natrag

  • Dani šutnje. Ovo nije uvijek lako izvesti, ali ako možete, čini čuda! Povremeno si pokušam priuštiti dan u kojemu uopće ne govorim, a ponekad niti ne pišem, nego samo čitam i slušam.
  • Nemojte jesti orahe! Ozbiljno: štete glasu. Ovaj sam savjet čula od profesionalnoga glumca. Jedan od načina kako se rade spačke mladim glumcima jest da im preporučite jedenje većih količina oraha.
  • Prva pomoć. Moji omiljeni načini liječenja upale grla ili prenapregnutih glasnica su:
  1. Propolis i med. Uvijek uzmem domaći propolis, na žličicu (ne u spreju). Desetak kapi + mala žlica meda do sad je uspješno izliječila svaku manju upalu ili problem.
  2. Topli čaj (osobito đumbir, metvica ili sladić). Stavite manje limuna, ako ste poderali glanice.
  3. Parenje / Inhalacija – zagrijte vodu do ključanja, prebacite ručnik preko glave i polako udišite paru.
  • I, naravno, pijte puno vode! Osobito pred nastup (a i inače) izbjegavajte slatka i gazirana pića.

Put u zemlju bajki

280 riječi – 1,5 minuta

Bajke često prozivaju zbog crno-bijeloga pogleda na svijet. Vještice su ružne i zle, kraljevne su lijepe i dobre. Životinje pomažu, a vile varaju – mada zna biti i obratno. Zanimljivo je, međutim, da se u vilinsku zemlju ili zemlju bajki ne ide niti putem dobra, niti putem zla.

U škotskoj baladi o Tam Linu (Čestitom Tomi, Tomi Stihotvorcu, poznatom i kao Tamerlane, kojeg je u svojoj pjesničkoj zbirci ovjekovječio Edgar Allan Poe) govori se o tri različita puta. Uzani put obrastao trnjem i žbunjem malo tko traži, mada je to put Pravednosti. Široki pak put, koji vodi preko livada na kojima cvatu ljiljani, neki smatraju putem u raj, a zapravo vodi u Zloću. No put u vilin-zemlju drugačiji je od ovih i lako biste ga mogli zamijeniti za svakidašnju stazu u nekoj obližnjoj šumi: lijep je to put što vijuga među padinama obraslim paprati.

Nije, stoga, čudno da se pripovjedači bajki uče kako da pronađu čudesno u svakodnevnom, kao i svakodnevno u čudesnom. To je sama srž bajke: ona otvara oči za ono drugačije. To je mjesto na kojem vrijeme drugačije teče, pa sedam godina provedenih u onoj zemlji može biti samo trenutak, ili pak čitava vječnost. Oni koji se odonuda vrate, uvijek dođu s nekim darom. Tam Lin dobio je, ovisno o verziji, ili jezik koji ne laže, ili lijep kaput i baršunaste zelene cipele, ili oboje.

Kamo vas bajke odvedu? Što dobijete kad ih čitate ili slušate? Kako vas promijene? – pitanja su koja možete postaviti sebi, ali i onima s kojima bajke dijelite. Odgovori se mogu, ali ne moraju podijeliti. Jer, kako je rekla Kraljica vilinske zemlje Tam Linu, o tomu se mjestu ne govori na glas.

Baladu o Tam Linu u kojoj se opisuje put u vilinsku zemlju naći ćete ovdje.