Vilinska supruga

340 riječi — 2 minute

Postoje narodne priče o vilinskim suprugama koje dolaze uz čudnovate uvjete i tvrde da će vas ostaviti, ako ih ne ispunite. I naravno da suprug zaboravi i napravi ono što ne smije – obično triput – pa vilinska supruga ode i ne vrati se. Mislim da su ovo poučne priče – ne o tome kako se ne treba petljati s onostranim ženama, nego o svakodnevnom životu.

Možda su nam životi ispunjeni sitnim blagoslovima o kojima nikad zapravo ne porazmislimo. Uzimamo ih zdravo za gotovo, kao i ljude koji su njihovim dijelom (ako u danim okolnostima postoje ljudi). To što uvjeti nisu eksplicitno izrečeni ne znači da ne postoje. Ako se ne brinemo za ono što nam je došlo u život i to ne poštujemo, možda će se nepovratno oštetiti. Možda će nas ostaviti. Možda više neće raditi u našu korist. Vrijedne stvari koje propadnu kad im ne posvećujemo pažnju koju zaslužuju, nalik su vilinskim suprugama.

Uvjeti nisu loša stvar. Često nisu onako proizvoljni kao u pričama o vilinskim suprugama. Uvjeti koje trebamo ispuniti obično su neophodni kako bi stvari i dalje funkcionirale. Ako se ne brinete za svoj alat, zahrđat će, oštetiti se, izgubiti – nije njegova svjesna odluka da vam tako uzvrati, nego neizbježna posljedica vašega ponašanja. Ljudi nisu puno drugačiji, pa i oni mogu propasti ako se loše prema njima ophodimo. Bajka o guski koja liježe zlatna jaja drži se slične potke. Onoga tko u vašem životu liježe zlatna jaja ne biste smjeli uzimati zdravo za gotovo. Ako imate takvu osobu, vjerojatno postoji razlog što liježe jaja – možda iz ljubavi, osjećaja dužnosti ili želje da vidi kako rastete i napredujete. Potkopajte nekako taj razlog, pa će jaja nestati.

Ono što je pouzdano i značajno, lako uzmemo zdravo za gotovo. Roditeljsku ljubav. Prijateljevu podršku. Lijepi dom. Prekrasan okoliš. Zrak koji udišemo. Zdrav ekosustav koji podržava život. Čistu vodu. Sve te stvari možemo zagaditi kad se prema njima ophodimo bezobzirno, omalovažavajuće. Ako uništimo ono što smo bez traženja dobili, tada nas, baš poput vilinske supruge, može zauvijek napustiti i nikad se ne osvrnuti.

Autorica: Nimue Brown

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Tekst je, uz autoričino dopuštenje, preuzet s njezinoga bloga te ga u originalu možete pročitati ovdje.

Pepeljuga na hrvatski način

Razne zemlje imaju razne varijante poznatih priča. Ovo je Pepeljuga kakva se pričala u našim krajevima prije više od stotinu godina — nema plesa, nema druge sestre, kao ni dobre vile, ali odjednom su tu krave, proso, nedjelja u crkvi i papuča umjesto cipele.

1450 riječi — 7 minuta

Prele djevojke kod goveda oko jedne duboke jame, a dođe nekakav starac bijele brade do pojasa, pa im reče: „Djevojke! Čuvajte se vi te jame, jer da čije vreteno upadne u nju, majka bi joj se odmah pretvorila u kravu.“

Ovo rekavši starac ode, a djevojke onda, čudeći se njegovim riječima, još se više približe jami te se stanu nad nju navirivati i razgledati je. Jednoj, koja se zvala Mara i bila najljepša među njima, vreteno se tako izmakne iz ruke i padne u jamu. Kad ona tu večer dođe kući, a majka joj posala kravom i stoji pred kućom. Otada je i tu kravu gonila na pašu s drugim govedima.

Poslije nekog vremena, Marin se otac oženi udovicom koja dovede jednu svoju kćer. Maćeha stane odmah mrziti svoju pastorku, osobito zato što je bila mnogo ljepša od njene kćeri. Zabranjivala je Mari da se umiva, češlja i preoblači te je stalno tražila razloge da je kori i muči. Jednom joj ujutro dade torbu punu kudjelje, pa joj reče: „Ako ovo sve danas ne smotaš u klupko, ne vraćaj se navečer doma ili ću te ubiti.“

Djevojka sirota, idući za govedima, prela je koliko je mogla. Kad o podne goveda poliježu na odmor, ona stane plakati, jer se na kudjelji ništa od njezinoga posla nije vidjelo.

Kad je takvu uplakanu vidi ona krava što joj je bila majka, zapita što joj je, a Mara kaže sve redom. Želeći je utješiti, krava joj reče da se za to nimalo ne brine. „Ja ću kudjelju uzimati u usta i žvakati, pa će se na moje uho pomoliti nit, a ti je uhvati i motaj u klupko.“

Tako i učine. Krava stane kudjelju u usta uzimati i žvakati, a djevojka joj na uho nit izvlači i mota, pa odmah budu gotove.

Kad djevojka tu večer maćehi dade veliko klupko, maćeha se veoma začudi, pa joj sutradan dade još više kudjelje. Kad Mada i ovo oprede i smota kao ono prije, i navečer donese klupko gotovo, maćeha pomisli da joj to pomažu prijateljice, pa joj treći dan dade još više kudjelje. Za njom kradom pošalje i svoju kćer, da gleda tko Mari pomaže presti i motati. Kad se poslana djevojka primakne bliže, vidje kako krava kudjelju uzima i žvače, a Mara na njezino uho pređu mota. Vrati se kući i sve ispriča svojoj majci.

Maćeha potom navali na svojega muža da se krava ona zakolje. Muž je najprije ženu od toga odvraćao, ali kad se žena nije dala odgovoriti, pristane i kaže joj točno koji će da biti kolinje. Kad Mara za to dozna, stane plakati, a kad je krava zapita zašto plače, ona joj sve kaže kako jest.

Krava će potom: „Samo šuti i ne plači, ali kad me zakolju, nemoj jesti moga mesa, nego mi skupi kosti, pa ih iza kuće pod tim i tim kamenom zakopaj u zemlju. Kad bude kakva nevolja, dođi  na moj grob i naći ćeš pomoć.“

Kad kravu zakolju i meso joj stanu jesti, Mara ga nije htjela okusiti, govoreći da nije gladna. Umjesto toga, prikupila je sve kosti, pa ih zakopala tamo gdje joj je krava rekla. Djevojka je poslije toga najviše radila i služila po kući, nosila vodu, gotovila jelo, prala posuđe, mela kuću i radila sve ostale kućne poslove. Zato se najviše oko vatre nalazila, pa je maćeha i njezina kći prozovu Pepeljugom.

Jednom u nedjelju maćeha se sa svojom kćeri opremila za u crkvu. Po kući prospe pun sanduk prosa, pa reče Mari Pepeljugi: „Ti, Pepeljugo, ako ovo sve proso ne pokupiš i ručak ne zgotoviš dok mi iz crkve dođemo, ubit ću te.“

Kad one odu u crkvu, djevojka sirota stane plakati, govoreći u sebi: „Za ručak se ne brinem, lako ću ga zgotoviti, ali tko će toliko proso pokupiti!“

Uto joj padne na um što joj je krava rekla, ako kad bude u nevolji da ide na njezin grob i da će naći pomoć, pa odmah otrči onamo. Kad tamo, ima što vidjeti! N grobu stoji veliki sanduk otvoren, pun svakojakih dragocjenih haljina, a na zaklopcu dva bijela goluba, pa joj kažu: „Maro, uzmi iz sanduka haljine koje hoćeš, pa se obuci i idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“

Ona vesela uzme prve haljine s vrha, sve od same svile, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi sve se žensko i muško začudi njezinoj ljepoti i njezinim haljinama, a najviše su se čudili, jer nitko nije znao tko je ni otkud je. Osobito joj se začudi i oko na nju baci carski sin koji se ondje zatekao. Kad bude tik pred kraj službe božje, ona se iz crkve iskrade, pa bježi kući. Svukavši svoje haljine, stavi ih u sanduk,  a on se sam zatvori i nestane ga.

Pepeljuga se brže prikuči vatri. Kad tamo, a ono proso pokupljeno, ručak gotov i sve uređeno. Malo postoji, ali eto joj maćehe s kćeri iz crkve. Vrlo se začude kad sve vide uređeno, pa i proso pokupljeno.

Kad bude druga nedjelja, maćeha se sa svojom kćeri spremi opet u crkvu. Na odlasku prospe još više prosa po kući, pa kaže Pepeljugi kao i prije: „Ako to sve proso ne pokupiš, ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš dok stignemo iz crkve, ubit ću te.“

Kad njih dvije odu u crkvu, Pepeljuga odmah pođe na majčin grob. Kad tamo, a sanduk ponovno otvoren, kao i prije, a na zaklopcu sjede dva bijela goluba, pa joj govore: „Obuci se ti, Maro, pa idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“

Onda ona uzme iz sanduka haljine sve od čistog srebra, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi joj se opet sve začudi, još više nego prije, a carev sin očiju nije skidao s nje. Ali kad bude tik pred kraj službe božje, ona se između naroda nekako iskrade, pa bježi kući. Brže bolje se svuče i haljine stavi u sanduk, pa ode k vatri. Kad joj maćeha sa svojom kćeri dođe iz crkve, još više se začude kad vide proso pokupljeno, ručak gotov i ostalo sve uređeno te se nikako nisu mogle načuditi.

Kad bude treća nedjelja, one se opet spreme u crkvu, pa na pohodu maćeha prospe još više prosa po kući i kaže Pepeljugi kao i prije: „Ako ovo proso sve ne pokupiš, ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš, dok mi dođemo iz crkve, ubit ću te.“

Kad njih dvije odu iz kuće, Pepeljuga odmah k majčinu grobu i nađe opet sanduk otvoren i na zaklopcu dva bijela goluba koji joj rekoše neka se obuče i ode u crkvu, a da se ne brine ni za što u kući. Onda ona uzme iz sanduka haljine, sve od suha zlata, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi joj se svi začude još više, a carev se sin dosjetio da je ne pušta kao prije, već da je čuva da vidi kuda će.

Kad bude pri kraju služba božja, a ona pođe, carev ju je sin u stopu slijedio. I dok se ona tako između naroda provlačila i bježala, nekako joj ispadne papuča s desne noge, a kako nije imala kad tražiti je, pobjegne bosonoga. Papuču joj uzme carev sin. Došavši kući, svuče se i haljine stavi u sanduk, pa odmah k vatri kao i prije.

Carev sin potom zađe s onom njezinom papučom, da je traži po svem carstvu, isprobavajući svakoj djevojci papuču na nogu. Ali jednoj je duga, jednoj kratka, jednoj široka i niti jednoj ne pristaje. Tako iduće od kuće do kuće, dođe i do kuće Marina oca.

Maćeha njezina, kad je vidjela da će carev sin doći i njihovoj kući da traži onu djevojku, sakrije Maru pod korito pred kućom. Kad carev sin dođe s papučom i zapisa imaju li kakvu djevojku u kući, ona mu kaže da imaju i izvede mu svoju kćer. Kad joj papuču isproba na nogu, papuča joj se ni na prste ne može navući. Onda carev sin zapita imaju li u kući kakvu djevojku, a ona mu kaže da nemaju više nikakve.

Uto pijevac skoči na korito, pa zapjeva: „Kukuriku! Evo je pod koritom!“

Maćeha poviče: „Iš, orao te odnio!“

Carev sin, to čuvši, potrči brže bolje ka koritu, pa ga digne. Kad tamo, a to pod njim ona ista djevojka što je bila u crkvi i u onim istim haljinama u kojima je treći put bila, samo bez papuče na desnoj nozi. Kad je carev sin ugleda, on se gotovo obeznani od radosti, pa joj papuču obuje na desnu nogu. Vidjevši da joj ne samo pristaje na nogu, nego da je i upravo onakva kao i papuča s lijeve noge, odvede je svome dvoru i oženi se njome.

 

Izvor: Narodne pripovijetke, Matica hrvatska, Zagreb, 1911.

Prilagodba: Srebrenka Peregrin
(Izmjene su minimalne, a odnose se na pojedine riječi koje se više ne upotrebljavaju kao i povremeno skraćene rečenice.)

5 pozitivnih učinaka priča

250 riječi — 1,5 minuta

  1. Razvijaju govorne vještine i rječnik

    Redovno slušanje priča, kroz bilo čitanje bilo pripovijedanje, čini čuda kad su jezične kompetencije u pitanju! Djeca koja slušaju više priča, lakše se izražavaju, imaju manju tremu i prije dođu do izražaja među vršnjacima.

  2. Olakšavaju učenje

    Sve je jednostavnije naučiti kad se prikaže kroz dobru pripovijest — tako je bilo još u najranije doba, kad su se kroz mitove objašnjavale prirodne pojave ili društvena pravila. Ali jednako se odnosi i na suvremenu školu — kako društvene predmete poput povijesti ili jezika, tako i prirodne znanosti. Danas se čak i u matematici pripovijeda, pa cijeli udžbenici koriste primjerice priče Ivane Brlić Mažuranić da bi predmet približili djeci.

  3. Potiču emocionalnu inteligenciju

    Dokazana je činjenica (na primjer, ovdje) da se, slušajući priče, uživljavamo u likove i razvijamo empatiju. Ljudi koji čitaju ili slušaju priče, lakše suosjećaju s drugima te razvijaju sposobnost promatranja situacije s više gledišta. Time pomažu povezivanju pojedinaca, ali i čitavih skupina

  4. Povezuju s kulturom i baštinom

    Svaka priča nosi neizbrisiv pečat vremena i mjesta na kojemu je nastala. Čak se i bajke, te svevremenske pripovijesti, razlikuju od mjesta do mjesta po detaljima, pa čak i cijelim ulomcima (znate li kako glasi hrvatska Pepeljuga?) Slušajući priče, možemo se upoznati sa čitavim svijetom.

  5. Opuštaju

    Nije čudo da se priče često slušaju pred spavanje. Tko ne voli utonuti u san uljuljkan u ugodne riječi, drage junake i zanimljive događaje? Na isti se način mogu koristiti i kako bi se stvorila oaza mira tijekom dana. Recimo, ovako:

Jeste li danas čuli koju dobru priču?

Žabac otputovao u Ameriku

Ljetos je u američkom časopisu Storytelling Magazine objavljena jedna moja terapijska priča na engleskom jeziku, pa je ovdje prenosim za domaću publiku.

Žapčić i njegov bunar

660 riječi — 3 minute

Na samom rubu Močvare živjela je žablja obitelj. Svi su njezini članovi bile prave, debele žabe kreketuše koje su uživale u kasnonoćnim razgovorima. Baka-žaba je govorila više od svih, jer je znala mnoge priče, kako o Močvari tako i o Vanka. Močvara je bila dobro mjesto, sigurno ako se izuzmu Dugovrati, mirno, toplo i puno hrane. Vanka je bila užasna zemlja u kojoj su vrebale brojne opasnosti; bilo je to suho i negostoljubivo mjesto ispunjeno čudnim zvukovima, oštrim biljkama i čudovištima koja jedu žabe.

I zato je Žapčić, najmanji u čitavoj obitelji, morao otići i sam vidjeti postoji li uistinu takvo mjesto. Jednog se dana išuljao iz Močvare i otišao do Livade. Tamo je svakako bilo suše, ali ne onoliko koliko si je on to zamišljao, jer je nedavno pala kiša. Skakućući unaokolo, poslužio se novom i izuzetnom hranom, te je na kraju došao do Zida na rubu Šume. Žapčić nikad prije nije vidio Zid, tako da nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti, ali činilo mu se kao mjesto na koje bi valjalo skočiti. Pokušao je jednom ili dvaput i napokon uspio.

A kakav li je samo prizor ugledao! Vidio je Močvaru, Livadu i Šumu. U daljini je čak vidio i Planine, iako im nije znao imena. Vidio je čitavo Nebo koje mu se rasprostrlo nad glavom, pa je od radosti stao skakutati unaokolo. I pri tom je, okrenuvši se oko vlastite osti, ugledao Zdenac. O, kako li je samo divno izgledao! Dubok, taman, mokar i siguran. I miris mu je bio sladak – mirisao je po domu, po miru i dobrom skrovištu. To je potonje Žapčiću iznenada postalo silno neophodno, jer je odjednom iznad glave začuo krik. I mada nije znao ništa o Sovi, Žapčić je bio sasvim siguran da se od nje valja sakriti.

I tako je skočio u Zdenac. Padao je sve niže i niže, lomeći pri tom kosti i ozljeđujući glavu, no na koncu se našao u lokvi hladne, mirne vode. Malo je proplivao, a onda pronašao izbojak na koji je sjeo i zapjevao. Pjevao je da napakosti Sovi i pohvali Nebo koje je još uvijek vidio visoko nad sobom. Pjevao je o vlastitoj pameti i o svojim pustolovinama. Bio je sretan i živ žabac. No kad se spustila noć, bio je usamljeni žabac, omotan tamom i sav prestrašen. Tad je zaplakao i zvao ne bi li ga netko izvukao, ali nitko se nije pojavio.

Nakon jednoga, dva ili možda tri dana – jer žabe ne znaju brojati – Majka-žaba i Otac-žabac pošli su tražiti Žapčića. Jedva su čuli njegov tanušan glas iz bunara, ali kad je dopro do njih, napravili su dugačko uže od trave i izvukli ga van. Žapčića su toplo dočekali u Močvari i te je večeri on pričao priče, a drugi su slušali.

Ali od toga dana Žapčić nekako nije bio osobito sretan u Močvari. Sjećao se Livade i divnoga okusa tamošnjih buba. Sjećao se hladovine pod Šumom. Sjećao se širokoga Neba i dalekih Planina. Ali najviše se od svega sjećao Zdenca. S vremena na vrijeme ponovno bi odlazio do Zida i zagledavao se u dubine Zdenca, prisjećajući se kako je dubok, mračan, mokar i siguran. Kad god bi bio tužan, vraćao bi se da gleda u njega, priželjkujući da uskoči još barem jednom. Obitelj ga se, međutim, stala kloniti zbog takvih čudnovatih navada, pa Žapčić nije bio siguran da bi i drugi put došli po njega. I zato je samo razmišljao o uskakanju, sve vrijeme sjedeći na Zidu.

I da nije bilo jedne nepromišljene Kraljevne s njezinom zlatnom loptom, Žapčić se možda nikad više ne bi ohrabrio na još jedan skok. Ali ona je jednom došla i izgubila loptu, a kad je Žapčić uskočio ne bi li je vratio, otkrio je da je narastao i da može sam iskočiti. Tada je postao silno ponosan i sasvim podoban da postane Kraljević. Drugdje sam pročitao da su otada sretno živjeli dalje, mada mi se nekako čini da je Kraljević i dalje prilično vremena provodio pokraj Zdenca.

Bablje ljeto u Staroj Sušici

350 riječi — 2 minute

Još jednom posljednje dane kolovoza provodim na ljetnoj školi pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Koliko za potencijalne ali i postojeće autore znače radionice u njihovoj organizaciji, a u izvedbi eminentnih domaćih književnika, najbolje govori činjenica da se polaznici iz godine u godinu vraćaju.

Niže je dio teksta koji sam napisala potaknuta dramatičnim događajem koji nas je dočekao trećega dana boravka u idili Gorskoga kotara:

SJEČA

Smreke su krenuli rušiti u osam ujutro. Posjekli su ih deset na sjevernoj strani ceste prije ručka. Osam s juga ostavili su za pune želuce. Do petnaest sati ostale su još tri. Dan ranije uhvatila sam ih mobitelom. Rubile su konačne metre ceste od Vrbovskoga do sušičkog dvorca. Danas želim ponoviti sliku bez stogodišnjeg špalira.

Kako ne bih čekala u mjestu dok zadnje smreke padaju na ledinu između vrta i igrališta, okrenem im leđa i spustim se niz brijeg, suprotno od ceste za Vrbovsko. Na pola puta dolje, začujem režanje pasa, iz pluća. Želudac mi se stisne, srce zašumi u ušima. Okrenem se, ali ih ne vidim. Pogledam uz brijeg; to se opet pale motorne pile. Iz daljine zvuče kao divlji psi.

Na dnu brijega su radovi za koje treba privremeni semafor. Ovdje ništa ne ruše, nego kopaju plinovod. Neću ovjekovječiti ni radove ni radnike. Mobitel naginjem nad potok obrastao lopočima, nadvijen jasenima i johama, čak se i borić našao, srebren u sjeni mosta.

(…)

Odem prema jezercu, koje pokriva nekadašnju staklarnicu, pa u šumu. Među bukvom, paprati, grabom i koprivom, među čičkom i žutim cvijećem koje zuji pčelama, ima i smreka. Stoje tamo bez dvorca na koje bi pale i ceste koju bi podigle korijenjem.

Kad se vratim do sušičkoga dvorca, ni posljednjih triju smreka više nema. Cesta od Vrbovskoga je prazna. Pokraj nje dva radnika u zaštitnoj odjeći kupe oljuštenu koru s asfalta. Samo su suvišne grane i miris smrekine smole ostali od drveća koje je odvezao kamion Klanatransa.

Stanem pokraj ceste i podignem mobitel namješten na kameru. Pored mene prođu dva dječaka na biciklima. U vožnji dižu guzice sa siceva, mašu.

„Hej, Silvo,“ jedan vikne radniku sa žutim šljemom, „postavite sad nova i bolja!“

Moja omiljena priča (jedna od mnogih!)

Kata Orašarka

– škotska narodna –

1120 riječi – 6 minuta

Bili nekoć kralj i kraljica, u toj kao u mnogim drugim zemljama. Kralj je imao kćerku Anu, a kraljica Katu, ali je Ana bila puno ljepša od kraljičine kćeri, mada su se voljele poput pravih sestara. Kraljica je bila ljubomorna što je kraljeva kći ljepša od njezine, pa je stala snovati kako bi joj upropastila ljepotu. Posavjetovala se sa starom kokošarkom, koja joj reče neka djevojku pošalje k njoj sljedećega jutra bez doručka.

Tako je rano sljedećega jutra kraljica rekla Ani: „Pođi, draga moja, do kokošarke što živi na ledini, pa zatraži od nje koje jaje.“ Ana pođe, ali dok je prolazila kroz kuhinju, ugleda koricu kruha, koju uze i pojede dok je hodala.

Kad je došla do kokošarke tražiti jaja, kao što joj je rečeno, kokošarka će njoj ovako: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Djevojka učini kako joj je rečeno, ali ništa se ne dogodi. „Pođi svojoj materi pa joj reci da bolje zaključava smočnicu“, rekla je kokošarka. Tako Ana pođe kući kraljici i poruči joj što je kokošarka rekla. Kraljica je po tome znala da je djevojka nešto jela, pa je sljedećega jutra pazila i poslala je bez doručka. No kraljevna je ugledala ljude iz sela koji su brali grašak uz cestu, pa kako bijaše vrlo ljubazna, razmijeni s njima koju riječ i prihvati šačicu graška, koje je pojela putem.

Kad je došla do kokošarke, ova će joj: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Ana tako podigne poklopac, ali ništa se ne dogodi. Tada se kokoparka neuobičajeno silno rasrdi, pa reče Ani: „Reci svojoj materi da lonac neće proključati ako pod njim nema vatre.“ Ana tako pođe kući i prenese sve kraljici.

Trećega dana, kraljica je sama pošla s djevojkom do kokošarke. Ovoga puta, kad je Ana podigla poklopac, s ramena joj se skotrlja njezina lijepa glavica, a na njeno mjesto skoči ovčja. Kraljica je sada bila sasvim zadovoljna i vratila se kući.

Njezina kći Kata, međutim, uze fini pamučni ruba, pa njime ovije sestrinu glavu i povede je za ruku, tako da obje odoše u svijet tražiti sreću. Išle su, i išle, i išle, sve dok ne stigoše do nekoga dvorca. Kata pokuca na vrata i zamoli da ih prime na konak – i nju i bolesnu joj sestru. Ušle su i otkrile da se radi o dvorcu nekoga kralja koji je imao dva sina, od kojih je jedan kopnio, a da nitko nije umio otkriti od čega na smrt pobolijeva. Najčudnije od svega bijaše da onoga tko bi se noću za njega skrbio ujutro više ne bi bilo. Stoga je kralj ponudio vreću srebra svakome tko bi bdio uz njega. E, sad, Kata bijaše vrlo hrabra djevojka, pa je ponudila da će ona biti uza nj.

Sve bijaše dobro do ponoći. No kad odzvoni sredina noći, bolesni kraljević ustane, odjene se i klizne niz stube. Kata ga je slijedila, mada se činilo kako on nju uopće ne primjećuje. Kraljević pođe do staja, osedla svoga konja, dozove lovnoga psa i uskoči u sedlo, a Kata se lakonoga vine za njim. Odjašu tako kraljević i Kata kroz zelenu šumu. Dok prolažaše njome, Kata je brala orahe sa stabala i punila njime svoju pregaču. Jahali su sve dalje i dalje, dok se stigoše do zelenoga brijega. Kraljević ovdje privuče uzde k sebi i progovori: „Otvori se, zeleni briježe, otvori, i propusti mladoga kraljevića s atom njegovim i psom“, a Kada doda: „i djevom njegovom za leđima mu.“

Istog se trena zeleni brijeg otvorio, pa oni prođoše. Kraljević uđe u čudesnu dvoranu, blistavo rasvijetljenu, a mnoštvo prekrasnih vila okruži ga i odvede na ples. U međuvremenu se Kata, tako da je nitko ne opazi, skrije iza vrata. Odonud je gledala kraljevića kako pleše, i pleše, i pleše, sve dok više ne mogaše plesati, nego se sručio na divan. Vile bi ga tada hladile lepezama dok ne bi ponovno ustao i nastavio s plesom.

Na posljetku zakukuriče pijetao, a kraljević pohita sjesti u sedlo; Kata skoči za njima, pa odjahaše kući. Kad je jutarnje sunce pomolilo glavu, dvorjani uđoše i nađoše Katu kako sjedi kod peći i krcka orahe. Kata im reče da je kraljeviću bilo dobro tijekom noći, ali neće sjediti uz njega još jednom, ukoliko joj ne daju vrećicu zlata.

Druga je noć prošla istovjetno prvoj. Kraljević je ustao u ponoć i odjahao do zelenoga brijega, na vilinski bal, a Kata je išla s njim, skupljajući orahe dok su jahali šumom. Ovoga puta nije gledala kraljevića, jer je znala da će plesati, i plesati, i plesati. No ugledala je vilinsko djetešce koje se igralo nekakvim štapićem i načula kako jedna vila govori: „Od tri dodira onim štapićem Katina bi bolesna sestra postala lijepa kao nekoć.“ Tako je Kata zakotrljala nekolicinu oraha prema vilinskom djetiću i nastavila ih je kotrljati sve dok se djetešce nije uputilo za orasima i pustilo štapić iz ruku, pa ga je Kata dohvatila i uvila u pregaču. A kad je pijetao zakukurikao, odjahali su kući kao i prije. Čim se Kata vratila u svoju sobu, pohitala je dotaknuti Anu triput štapićem, na što je gadna ovčja glava otpala, a ona ponovno postade ljepotica kao i ranije.

Treću je noć Kata pristala motriti bolesnoga kraljevića, samo ukoliko bi joj dopustili da se za njega uda. Sve se odvilo isto kao i prve dvije noći. Ovoga se puta vilinsko djetešce igralo ptičicom; Kata je čula kako jedna od vila kaže: „Od tri zalogaja one ptičice, bolesni bi kraljević bio zdrav kao i ranije.“ Kata zakotrlja sve orahe koje je imala prema vilinskom djetetu sve dok ono ne ispusti ptičicu, pa je Kata uvije u svoju prergaču.

Kad je pijetao zakukurikao, ponovno su krenuli, ali umjesto da krcka orahe kao inače, Kata je ovoga puta operušala i skuhala ptičicu. Doskora se posvuda osjetio uistinu slastan miris. „O,“ reče bolesni kraljević, „volio bih okusiti zalogaj te ptičice“, pa mu je Kata i pružila zaloga ptičice, a on se uspravio na lakat. Malo po malo i zavapio je: „O, da mi je bar još jedan zalogaj te ptičice!“ a Kata mu doda još jedan zalogaj, tako da je sjeo na postelju. Zatim ponovno reče: „O, da mi je bar i treći zalogaj te ptičice!“ Tako mu Kata dade i treći zalogaj, a on ustade sasvim zdrav, odjene se i sjedne pokraj vatre, tako da su dvorjani, ušavši sljedeće jutro u odaje, našli Katu i mladoga kraljevića kako zajedno krckaju orahe.

U međuvremenu je njegov brat upoznao Anu, pa se u nju zaljubio, baš kao i svatko drugi tko bi ugledao njezino slatko i lijepo lice. Tako se bolesni sin oženio za zdravu sestru, a zdravi sin za bolesnu sestru. Kažu da i u životu i smrti sretni su bili te nikad iz suhe čaše nisu pili.

 

Izvor: Wikisource

Autor: Joseph Jacobs

Prijevod: Srebrenka Peregrin