Što se (i tko) obuva u pričama

500 riječi – 2,5 minute

Nikakvo čudo da su mnoge vrste obuće završile u pričama. Ljudi se, naime, obuvaju već skoro 40,000 godina! Doduše, ne uvijek (Indijanci nisu nosili mokasine po kiši), ne svuda (Grci i Indijci preferirali su biti bosonogi) i ne svi (viši staleži prvi su došli do obuće). Ali, dosta povijesti. Evo nekih neobičnih vrsta cipela koje se spominju u bajkama:

Zelene cipele. Stavljam ih prve, jer su mi upravo cipele kakve je dobio Tam Lin u vilinskoj zemlji dale ideju za pisanje današnjeg bloga. Nisam se nigdje drugdje susrela s ovom bojom, pa me je iznenadilo kad sam čula za njih.

Srebrne cipele. Još jedna vrsta cipela povezana s čudesnom zemljom. Originalne cipele koje je Dorothy nosila u zemlji Oz, zapravo su bile od srebra. No kako bi ih bilo teško prikazati na „cesti od žutih opeka“, pri snimanju filma odlučili su se za:

Crvene cipele. Osim u filmu o Dorothy, moja omiljena boja cipela spominje se i u prvoj Pepeljugi, onoj iz Egipta, kao i Andersenovoj istoimenoj bajci. U egipatskoj verziji „cipelica crvena poput ruže“ pomogla je junakinji da se uda za faraona. U Andersenovoj je manje pozitivna i ukazuje na bol, patnju i odricanje.

Staklene cipele. Kad već spominjem Pepeljugu, moram spomenuti ovu vrstu cipela, koja postoji u najpoznatijoj, Disneyjevoj verziji, preuzetoj od Charlesa Perraulta. Neko se vrijeme smatralo da se radi o krivom prijevodu i da cipele nisu staklene, nego od zečje kože, ali se na kraju ispostavilo da je to jednostavno osobni pečat g. Perraulta. Nažalost, zakoni fizike ne dopuštaju ovu izvedbu cipela izvan priča.

Željezne cipele. Među nenosive cipele, svakako se ubraja i ova kategorija, uglavnom namijenjena tome da muči onu koja ih nosi. (Koliko znam, nijedan ih se muškarac nije usudio obuti.) U ruskim ih bajkama mora istrošiti djevojka zaljubljena u Finistu sivoga sokola, dok traži svoga dragoga. Kod braće Grimm — u originalnoj verziji — užare ih, pa tjeraju Snjeguljičinu maćehu da u njima pleše dok ne umre.

Poderane cipele. Neke su cipele slavne po tome što im nije trebalo dugo da se poderu. Tako u priči o rasplesanim kraljevnama, dvanaest sestara uspijeva svake noći poderati po jedan par cipela! Motivacija čitave bajke je pokušaj kralja da uštedi na izdacima za obuću.

Osim cipela, tu su i čizme. Dvije su vrste najpopularnije:

Čizme od sedam liga. Ova pomoć pri putovanju pojavljuje se u pričama kao što su Perraultov „Palčić“, Grimmov „Dragi Roland“ i norveška bajka „Dvorac Soria Moria“. Zanimljivo je da pri tom sedam liga predstavlja 30-35 kilometara, što je udaljenost za koju se smatralo da čovjek može prehodati u jedan dan.

Mačkove čizme. Nema točnog opisa čizama zahvaljujući kojima je mačak mlinarovog sina počeo hodati na dvije noge, osim da su bile „napravljene po mjeri“ baš za njega.

Za kraj, tu je i raznovrsna obuća koju izrađuju postolari, česti junaci bajki i priča. U talijanskoj verziji, lukavi postolar uspijeva prevariti razbojnike koji ga žele opljačkati. U češkoj bajci, o koju se oslanja i Šenoina balada, postolar vara vraga. A u poznatoj germanskoj (njemačkoj i engleskoj) priči, obuća je kožna. Izrađuju je vilenjaci za siromašnog postolara, kako bi ih prodao i zaradio za život.

Zatvorili krug smo, znaj –
zato priči stiže kraj.