280 riječi – 1,5 minuta
Bajke često prozivaju zbog crno-bijeloga pogleda na svijet. Vještice su ružne i zle, kraljevne su lijepe i dobre. Životinje pomažu, a vile varaju – mada zna biti i obratno. Zanimljivo je, međutim, da se u vilinsku zemlju ili zemlju bajki ne ide niti putem dobra, niti putem zla.
U škotskoj baladi o Tam Linu (Čestitom Tomi, Tomi Stihotvorcu, poznatom i kao Tamerlane, kojeg je u svojoj pjesničkoj zbirci ovjekovječio Edgar Allan Poe) govori se o tri različita puta. Uzani put obrastao trnjem i žbunjem malo tko traži, mada je to put Pravednosti. Široki pak put, koji vodi preko livada na kojima cvatu ljiljani, neki smatraju putem u raj, a zapravo vodi u Zloću. No put u vilin-zemlju drugačiji je od ovih i lako biste ga mogli zamijeniti za svakidašnju stazu u nekoj obližnjoj šumi: lijep je to put što vijuga među padinama obraslim paprati.
Nije, stoga, čudno da se pripovjedači bajki uče kako da pronađu čudesno u svakodnevnom, kao i svakodnevno u čudesnom. To je sama srž bajke: ona otvara oči za ono drugačije. To je mjesto na kojem vrijeme drugačije teče, pa sedam godina provedenih u onoj zemlji može biti samo trenutak, ili pak čitava vječnost. Oni koji se odonuda vrate, uvijek dođu s nekim darom. Tam Lin dobio je, ovisno o verziji, ili jezik koji ne laže, ili lijep kaput i baršunaste zelene cipele, ili oboje.
Kamo vas bajke odvedu? Što dobijete kad ih čitate ili slušate? Kako vas promijene? – pitanja su koja možete postaviti sebi, ali i onima s kojima bajke dijelite. Odgovori se mogu, ali ne moraju podijeliti. Jer, kako je rekla Kraljica vilinske zemlje Tam Linu, o tomu se mjestu ne govori na glas.
Baladu o Tam Linu u kojoj se opisuje put u vilinsku zemlju naći ćete ovdje.