Moja omiljena priča (jedna od mnogih!)

Kata Orašarka

– škotska narodna –

1120 riječi – 6 minuta

Bili nekoć kralj i kraljica, u toj kao u mnogim drugim zemljama. Kralj je imao kćerku Anu, a kraljica Katu, ali je Ana bila puno ljepša od kraljičine kćeri, mada su se voljele poput pravih sestara. Kraljica je bila ljubomorna što je kraljeva kći ljepša od njezine, pa je stala snovati kako bi joj upropastila ljepotu. Posavjetovala se sa starom kokošarkom, koja joj reče neka djevojku pošalje k njoj sljedećega jutra bez doručka.

Tako je rano sljedećega jutra kraljica rekla Ani: „Pođi, draga moja, do kokošarke što živi na ledini, pa zatraži od nje koje jaje.“ Ana pođe, ali dok je prolazila kroz kuhinju, ugleda koricu kruha, koju uze i pojede dok je hodala.

Kad je došla do kokošarke tražiti jaja, kao što joj je rečeno, kokošarka će njoj ovako: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Djevojka učini kako joj je rečeno, ali ništa se ne dogodi. „Pođi svojoj materi pa joj reci da bolje zaključava smočnicu“, rekla je kokošarka. Tako Ana pođe kući kraljici i poruči joj što je kokošarka rekla. Kraljica je po tome znala da je djevojka nešto jela, pa je sljedećega jutra pazila i poslala je bez doručka. No kraljevna je ugledala ljude iz sela koji su brali grašak uz cestu, pa kako bijaše vrlo ljubazna, razmijeni s njima koju riječ i prihvati šačicu graška, koje je pojela putem.

Kad je došla do kokošarke, ova će joj: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Ana tako podigne poklopac, ali ništa se ne dogodi. Tada se kokoparka neuobičajeno silno rasrdi, pa reče Ani: „Reci svojoj materi da lonac neće proključati ako pod njim nema vatre.“ Ana tako pođe kući i prenese sve kraljici.

Trećega dana, kraljica je sama pošla s djevojkom do kokošarke. Ovoga puta, kad je Ana podigla poklopac, s ramena joj se skotrlja njezina lijepa glavica, a na njeno mjesto skoči ovčja. Kraljica je sada bila sasvim zadovoljna i vratila se kući.

Njezina kći Kata, međutim, uze fini pamučni ruba, pa njime ovije sestrinu glavu i povede je za ruku, tako da obje odoše u svijet tražiti sreću. Išle su, i išle, i išle, sve dok ne stigoše do nekoga dvorca. Kata pokuca na vrata i zamoli da ih prime na konak – i nju i bolesnu joj sestru. Ušle su i otkrile da se radi o dvorcu nekoga kralja koji je imao dva sina, od kojih je jedan kopnio, a da nitko nije umio otkriti od čega na smrt pobolijeva. Najčudnije od svega bijaše da onoga tko bi se noću za njega skrbio ujutro više ne bi bilo. Stoga je kralj ponudio vreću srebra svakome tko bi bdio uz njega. E, sad, Kata bijaše vrlo hrabra djevojka, pa je ponudila da će ona biti uza nj.

Sve bijaše dobro do ponoći. No kad odzvoni sredina noći, bolesni kraljević ustane, odjene se i klizne niz stube. Kata ga je slijedila, mada se činilo kako on nju uopće ne primjećuje. Kraljević pođe do staja, osedla svoga konja, dozove lovnoga psa i uskoči u sedlo, a Kata se lakonoga vine za njim. Odjašu tako kraljević i Kata kroz zelenu šumu. Dok prolažaše njome, Kata je brala orahe sa stabala i punila njime svoju pregaču. Jahali su sve dalje i dalje, dok se stigoše do zelenoga brijega. Kraljević ovdje privuče uzde k sebi i progovori: „Otvori se, zeleni briježe, otvori, i propusti mladoga kraljevića s atom njegovim i psom“, a Kada doda: „i djevom njegovom za leđima mu.“

Istog se trena zeleni brijeg otvorio, pa oni prođoše. Kraljević uđe u čudesnu dvoranu, blistavo rasvijetljenu, a mnoštvo prekrasnih vila okruži ga i odvede na ples. U međuvremenu se Kata, tako da je nitko ne opazi, skrije iza vrata. Odonud je gledala kraljevića kako pleše, i pleše, i pleše, sve dok više ne mogaše plesati, nego se sručio na divan. Vile bi ga tada hladile lepezama dok ne bi ponovno ustao i nastavio s plesom.

Na posljetku zakukuriče pijetao, a kraljević pohita sjesti u sedlo; Kata skoči za njima, pa odjahaše kući. Kad je jutarnje sunce pomolilo glavu, dvorjani uđoše i nađoše Katu kako sjedi kod peći i krcka orahe. Kata im reče da je kraljeviću bilo dobro tijekom noći, ali neće sjediti uz njega još jednom, ukoliko joj ne daju vrećicu zlata.

Druga je noć prošla istovjetno prvoj. Kraljević je ustao u ponoć i odjahao do zelenoga brijega, na vilinski bal, a Kata je išla s njim, skupljajući orahe dok su jahali šumom. Ovoga puta nije gledala kraljevića, jer je znala da će plesati, i plesati, i plesati. No ugledala je vilinsko djetešce koje se igralo nekakvim štapićem i načula kako jedna vila govori: „Od tri dodira onim štapićem Katina bi bolesna sestra postala lijepa kao nekoć.“ Tako je Kata zakotrljala nekolicinu oraha prema vilinskom djetiću i nastavila ih je kotrljati sve dok se djetešce nije uputilo za orasima i pustilo štapić iz ruku, pa ga je Kata dohvatila i uvila u pregaču. A kad je pijetao zakukurikao, odjahali su kući kao i prije. Čim se Kata vratila u svoju sobu, pohitala je dotaknuti Anu triput štapićem, na što je gadna ovčja glava otpala, a ona ponovno postade ljepotica kao i ranije.

Treću je noć Kata pristala motriti bolesnoga kraljevića, samo ukoliko bi joj dopustili da se za njega uda. Sve se odvilo isto kao i prve dvije noći. Ovoga se puta vilinsko djetešce igralo ptičicom; Kata je čula kako jedna od vila kaže: „Od tri zalogaja one ptičice, bolesni bi kraljević bio zdrav kao i ranije.“ Kata zakotrlja sve orahe koje je imala prema vilinskom djetetu sve dok ono ne ispusti ptičicu, pa je Kata uvije u svoju prergaču.

Kad je pijetao zakukurikao, ponovno su krenuli, ali umjesto da krcka orahe kao inače, Kata je ovoga puta operušala i skuhala ptičicu. Doskora se posvuda osjetio uistinu slastan miris. „O,“ reče bolesni kraljević, „volio bih okusiti zalogaj te ptičice“, pa mu je Kata i pružila zaloga ptičice, a on se uspravio na lakat. Malo po malo i zavapio je: „O, da mi je bar još jedan zalogaj te ptičice!“ a Kata mu doda još jedan zalogaj, tako da je sjeo na postelju. Zatim ponovno reče: „O, da mi je bar i treći zalogaj te ptičice!“ Tako mu Kata dade i treći zalogaj, a on ustade sasvim zdrav, odjene se i sjedne pokraj vatre, tako da su dvorjani, ušavši sljedeće jutro u odaje, našli Katu i mladoga kraljevića kako zajedno krckaju orahe.

U međuvremenu je njegov brat upoznao Anu, pa se u nju zaljubio, baš kao i svatko drugi tko bi ugledao njezino slatko i lijepo lice. Tako se bolesni sin oženio za zdravu sestru, a zdravi sin za bolesnu sestru. Kažu da i u životu i smrti sretni su bili te nikad iz suhe čaše nisu pili.

 

Izvor: Wikisource

Autor: Joseph Jacobs

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Petoljetka u Varaždinu

200 riječi — 1 minuta

Ovih dana proslavljam petu obljetnicu svoga prvog javnog nastupa. Onoga od kojeg vam se noge odrežu, kad se usudite izaći iz priče i pogledati prema publici, pa shvatite koliko vas očiju promatra. Onog istog na kojem sam odlučila da ću, kamo god da me život odnese, uvijek biti pripovjedačica.

Vrijeme radnje: kolovoz 2013. Mjesto radnje: varaždinski Špancirfest. (Je li slučajnost da kroz koji dan u istom gradu sudjelujem u 2. konferenciji o pripovijedanju – Kopriva?) Nastupala sam kao dio programa Udruge Lotos i pripovijedala indijski mit o Siti i Rami, u tradicionalnoj nošnji i koristeći ručno izrađene lutke. Priča je to o ljubavi, vjernosti i upornosti, koja se već tisućama godina sluša, katkad i danima, u klasičnim izvedbama Ramayane diljem indijskoga potkontinenta. Ali čak i u najstarijim pričama ima nešto novo svaki put kad se pripovijedaju. Za mene je to bio doživljaj života.

Jer, mada sam do tada skoro svakodnevno pripovijedala najmanje pet godina – uglavnom svojoj djeci i njihovim prijateljima – bilo je nešto sasvim posebno učiniti to pred tolikim slušateljstvom. Tišina koja je vladala unatoč brojnosti publike, široke oči, ona posebna energija koja se stvori zahvaljujući priči između onoga tko je kazuje i onih koji je upijaju – ne pretjerujem kad kažem da je to bila najdivnija prekretnica u mom životu. Tamo sam po prvi put iskusila kako se priče, ma koliko bile izuzetne kad su napisane, oživotvoruju u ušima i na usnama.

Prije Varaždina priče sam pripovijedala; nakon Varaždina priče živim.