Ljetos je u američkom časopisu Storytelling Magazine objavljena jedna moja terapijska priča na engleskom jeziku, pa je ovdje prenosim za domaću publiku.
Žapčić i njegov bunar
660 riječi — 3 minute
Na samom rubu Močvare živjela je žablja obitelj. Svi su njezini članovi bile prave, debele žabe kreketuše koje su uživale u kasnonoćnim razgovorima. Baka-žaba je govorila više od svih, jer je znala mnoge priče, kako o Močvari tako i o Vanka. Močvara je bila dobro mjesto, sigurno ako se izuzmu Dugovrati, mirno, toplo i puno hrane. Vanka je bila užasna zemlja u kojoj su vrebale brojne opasnosti; bilo je to suho i negostoljubivo mjesto ispunjeno čudnim zvukovima, oštrim biljkama i čudovištima koja jedu žabe.
I zato je Žapčić, najmanji u čitavoj obitelji, morao otići i sam vidjeti postoji li uistinu takvo mjesto. Jednog se dana išuljao iz Močvare i otišao do Livade. Tamo je svakako bilo suše, ali ne onoliko koliko si je on to zamišljao, jer je nedavno pala kiša. Skakućući unaokolo, poslužio se novom i izuzetnom hranom, te je na kraju došao do Zida na rubu Šume. Žapčić nikad prije nije vidio Zid, tako da nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti, ali činilo mu se kao mjesto na koje bi valjalo skočiti. Pokušao je jednom ili dvaput i napokon uspio.
A kakav li je samo prizor ugledao! Vidio je Močvaru, Livadu i Šumu. U daljini je čak vidio i Planine, iako im nije znao imena. Vidio je čitavo Nebo koje mu se rasprostrlo nad glavom, pa je od radosti stao skakutati unaokolo. I pri tom je, okrenuvši se oko vlastite osti, ugledao Zdenac. O, kako li je samo divno izgledao! Dubok, taman, mokar i siguran. I miris mu je bio sladak – mirisao je po domu, po miru i dobrom skrovištu. To je potonje Žapčiću iznenada postalo silno neophodno, jer je odjednom iznad glave začuo krik. I mada nije znao ništa o Sovi, Žapčić je bio sasvim siguran da se od nje valja sakriti.
I tako je skočio u Zdenac. Padao je sve niže i niže, lomeći pri tom kosti i ozljeđujući glavu, no na koncu se našao u lokvi hladne, mirne vode. Malo je proplivao, a onda pronašao izbojak na koji je sjeo i zapjevao. Pjevao je da napakosti Sovi i pohvali Nebo koje je još uvijek vidio visoko nad sobom. Pjevao je o vlastitoj pameti i o svojim pustolovinama. Bio je sretan i živ žabac. No kad se spustila noć, bio je usamljeni žabac, omotan tamom i sav prestrašen. Tad je zaplakao i zvao ne bi li ga netko izvukao, ali nitko se nije pojavio.
Nakon jednoga, dva ili možda tri dana – jer žabe ne znaju brojati – Majka-žaba i Otac-žabac pošli su tražiti Žapčića. Jedva su čuli njegov tanušan glas iz bunara, ali kad je dopro do njih, napravili su dugačko uže od trave i izvukli ga van. Žapčića su toplo dočekali u Močvari i te je večeri on pričao priče, a drugi su slušali.
Ali od toga dana Žapčić nekako nije bio osobito sretan u Močvari. Sjećao se Livade i divnoga okusa tamošnjih buba. Sjećao se hladovine pod Šumom. Sjećao se širokoga Neba i dalekih Planina. Ali najviše se od svega sjećao Zdenca. S vremena na vrijeme ponovno bi odlazio do Zida i zagledavao se u dubine Zdenca, prisjećajući se kako je dubok, mračan, mokar i siguran. Kad god bi bio tužan, vraćao bi se da gleda u njega, priželjkujući da uskoči još barem jednom. Obitelj ga se, međutim, stala kloniti zbog takvih čudnovatih navada, pa Žapčić nije bio siguran da bi i drugi put došli po njega. I zato je samo razmišljao o uskakanju, sve vrijeme sjedeći na Zidu.
I da nije bilo jedne nepromišljene Kraljevne s njezinom zlatnom loptom, Žapčić se možda nikad više ne bi ohrabrio na još jedan skok. Ali ona je jednom došla i izgubila loptu, a kad je Žapčić uskočio ne bi li je vratio, otkrio je da je narastao i da može sam iskočiti. Tada je postao silno ponosan i sasvim podoban da postane Kraljević. Drugdje sam pročitao da su otada sretno živjeli dalje, mada mi se nekako čini da je Kraljević i dalje prilično vremena provodio pokraj Zdenca.