Kineska priča o prasetu koje su poslala nebesa

Počela je kineska godina zemljanoga praseta. Evo jedne poučne priče koju sam tom prigodom pročitala.

900 riječi – 5 minuta

Bijahu nekoć siromašni seljak i njegova žena. Svakog su se dana molili nebesima da im težak rad donese sreću. Napokon su uštedjeli dovoljno novaca da kupe maleno prase.

„Od sad ćemo imati sreće u životu“, rekao je seljak sa čvrstim uvjerenjem.

Ali nakon što je prošla čitava godina, prase nije naraslo ni za prst. Zapravo, bilo je toliko maleno da se činilo kako se smanjuje.

„Nebesa su nam okrenula leđa“, žalio se seljak.

Njegova je žena ljutito rekla: „Čemu se mučimo s poslom da bismo nahranili to stvorenje koje nitko nikad neće kupiti?“

I tako su pustili prase da slobodno luta planinama, no ono bi se svakog dana vratilo i tražilo hranu.

„Možda će nam se nebesa osmjehnuti, ako smo dobri prema jadnom prasetu“, rekao je seljak, ali njegova je žena odbila čak i to. Seljak bi zato noću u potajici davao prasetu hranu.

Kad je jednu večer iznosio kantu punu otpadaka, susreo je nekog stranca.

„Koliko tražiš za svoje prase?“ upitao je stranac.

Seljak se iznenadio. Možda su mu se nebesa ipak osmjehnula te večeri. I on se nasmiješio.

„Maleno je to prase,“ rekao je seljak, „ali bih vam ga mogao prodati za deset pečata srebra. Toliko sam ga i sam platio, uz troškove hrane za čitavu godinu.“

Seljakova je žena u kući čula čitav razgovor.

„Budalo“, promrmljala je, napola sebi u bradu. „Nitko neće kupiti to prase za deset pečata.“

Ali još nije ni dovršila rečenicu kad je kroz pozor vidjela da stranac poseže u vrećicu i vadi šaku srebra.

Odmah je istrčala iz kuće, dovikujući: „Čekajte! Mužu, jučer mi je neki drugi stranac ponudio 500 pečata za naše prase, ali sam mu rekla da to nije dovoljno.“

Seljak je piljio u nju u čudu. Kako je mogla tako lagati?

Stranac je, međutim, samo rukom odmahnuo na njegove riječi.

„Platit ću 500“, rekao je i ponovno posegnuo u vrećicu.

Seljak je taman namjeravao uzeti novac, kad je žena ponovno progovorila.

„Pet stotina nije dovoljno“, rekla je. „Mislim da ćemo zadržati svoje prase.“

Okrenula se i opet pošla prema kući, ali stranac ju je dozvao: „Pričekajte, molim vas. Dodat ću još petsto!“

Seljak je zašutio zbog takvog obrata. Njegova je žena pak, osmjehujući se od uha do uha, rekla: „Dogovoreno!“ i odmah je pružila ruku da primi novce.

Sad se stranac naklonio.

„Imam samo jednu molbu“, rekao je. „Budući da ste se već predomislili, prije nego vam platim, želim da se poklonite nebesima i zavjetujete da nećete prekršiti zadanu riječ.“

Sasvim sigurna da je izvrsno trgovala, žena se od vlastite volje poklonila nebesima i zavjetovala kako je stranac tražio. I seljak se poklonio, ali je bio toliko zaprepašten da nije mogao otvoriti usta.

Stranac im je zahvalio i primio prase u ruku. Neposredno prije nego što je otišao, žena ga ipak zaustavi.

„Molim vas,“ upitala je, „recite mi ovo: zašto ste bili spremni toliko platiti za pothranjeno prase?“

Stranac prvo pošuti, pa onda ipak reče: „Budući da ste se zavjetovali nebesima da nećete prekršiti zadanu riječ, otkrit ću vam o čemu se radi. Ovo se prase vama možda čini običnim, ali takvo je samo dok gledate očima. Ja vidim svim osjetilima i znam da se u prasetu nalaze dvije čarobne svijeće.“

„Takvo što ne postoji“, namrštila se žena.

Stranac je zaklimao glavom: „O, postoji, postoji. Treba izvaditi svijeće, pa prirediti stol prepun riže i slatkiša. Potom se svijeće zapale, triput se pokloni nebesima, a tada stiže svako zamislivo bogatstvo…“

Žena nije pričekala da stranac završi. Hitro je ispružila ruku i otela mu prase iz ruku.

„Predomislia sam se. Zadržat ću ovo prase“, rekla je. „Evo vam vaš novac.“

Uzalud ju je stranac podsjećao da se zavjetovala nebesima, a seljak preklinjao da mu vrati prase. Žena, koja je sanjala o blagu, odnijela je prase kući.

Stranac je otišao.

Žena je pripremila stol prepun voća i riže, a potom je zaklala prase. I doista, našla je svijeće, baš kako je stranac i opisao. Odmah ih je zapalila i poklonila se nebesima. Na njezinu preveliku radost, nad glavom su joj se odmah ukazali zlato, srebro i dragulji. Vrtjeli su se u zraku tako da ih je gotovo mogla dotaknuti.

Posegnula je za njima, ali koliko god blizu došla, svaki put bi joj blago izmaknulo pod prstima. Kad je njezin muž vidio što se zbiva, pokušao je i on dohvatiti dragulj, ali nije bio ništa bolje sreće.

Svijeće su dogorijevale, a žena je uzalud pokušavala dohvatiti blago iz zraka. Kad su svijeće zgasnule, sve je nestalo. Ostala je praznih ruku.

„Upropašteni smo“, jadikovala je žena. „Upropašteni!“

Muž ju je zagrlio te su skupa plakali.

Mnogo mjeseci kasnije, baš pred novu godinu, stranac se ponovno pojavio. Ovoga puta, seljak i njegova žena bili su još siromašniji, a trbusi su im bili prazni.

„Ti!“ povikala je žena kad je ugledala stranca. „Lagao si nam!“

Čovjek nije shvatio o čemu govori, pa ju je zamolio da mu ispriča što se dogodilo. Na kraju se samo osmjehnuo: „Prekinuli ste me dok sam objašnjavao. Nisam vam stigao reći da ste do blaga mogli doći tako da ga zasipate rižom i ponovite svoj zavjet nebesima.“

Seljak je šutio, jer mu je sad sve bilo jasno. To nije bio običan stranac, već glasnik s nebesa. Lutao je zemljom i pokušavao shvatiti ljude.

„Pohlepa uništava snove“, rekao je svojoj ženi.

„Istina“, rekla je ona, kimajući glavom. „Sad to znam.“

Poetska istina kao gerila-ratovanje

Na dan kad se u mnogim državama obilježava Dan sjećanja na stradale u Prvomu svjetskom ratu, ovaj mi se tekst učinio posebno bitan. Također objašnjava zašto Ewoci imaju smisla.

300 riječi – 1,5 minuta

Ponekad se pitam jesmo li usred trećega svjetskog rata. Oružje su priče. Teritorij za koji se borimo nalazi se u umovima ljudi. Nastala šteta, bombardirana mjesta, krateri od granata – sve se vidi. Ovaj se rat vodi kako bi se osvojila unutarnja područja u ljudima, kako bi se vladalo tim unutarnjim svjetovima i promijenio način na koji razmišljamo. Jedna strana u ovome ratu vjeruje u dominaciju jedni ljudi nad drugima, u prikupljanje bogatstva, u iskorištavanje onih koji su preslabi da bi se oduprli i ubijanje onih koji ne pašu u narativnu potku. Drugu stranu ovoga rata čine ljudi koji se pokušavaju boriti istinom i dokazima. Ponekad uspiju osvojiti nešto teritorija, a drugi put nalikuju Ewocima naoružanim kopljima koji se bore protiv svemirske tehnologije.

(Metaforu ne upotrebljavam olako, jer naravno da Ewoci pobijede.)

Kad neki um postane bombama opustošeno tlo prepuno mržnje, straha i zamjeranja, nećemo ih spasiti činjenicama. Naše činjenice padaju na njih poput novih bombi. Kad god poreknemo njihovu istinu, hranimo njihovu mržnju i zamjeranje. Grad ili neki drugi prostor nećete obnoviti bombardiranjem. Mržnjom oštećen um nećete obnoviti tako da ga bombardirate činjenicama. Nije bitno koliko želite da čuju istinu.

Tu dolazi poetska istina. Poetska se istina ne bavi doslovnim ni trenutnim. Bavi se Ewocima koji se bore protiv jurišnika i keltskim junacima koji umiru za čast. Poetska istina ne priziva činjenice koje možemo poreći, jer radi na tome da potakne osjećaje. Priče protiv kojih se borimo traže od nas da vidimo najgore jedni u drugima, da mrzimo, bojimo se, zamjeramo, svrgavamo, bijesnimo, povređujemo jedni druge dok ništa dobro ne preostane. Poetska istina ne ulazi u taj zaraćeni prostor na isti način. Ponekad, poetska istina može zaštiti istinu iz stvarnoga života i na siguran je način unijeti u umove ljudi. Lakše je čuti priču o nečemu drugomu, nego onu koja govori o stvarima koje se upravo odvijaju.

Autorica: Nimue Brown (objavljeno s dopuštenjem)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Cijeli članak možete pronaći ovdje.

Rudar

Povodom Svjetskog dana psihičkoga zdravlja, dijelim s vama priču koja meni puno znači i uvijek je dobro prihvaćena, gdje god je pričam

320 riječi — 2 minute

Budiš se. Ne možeš disati. Ne vidiš. Sama si. Ne osjećaš strah, jer ne osjećaš ništa. Izgubljena si.

Danima naslijepo lutaš kroz vječnu ponoć rudnika. Dani pomalo postaju mjeseci. Godine prolaze a da te niti ne obavijeste kako su minule.

Umorna si. Više se ničemu ne nadaš. Sunce je uspomena koja je izgubila toplinu, postala hladna.

Prestaješ se kretati. Sjedaš. Zatvaraš oči. Potom ih otvoriš. Nema nikakve razlike. Vidiš isto. Ne vidiš ništa. Prazna si.

Čuješ glas.

„Ne boj se“, kaže. „Ja sam Rudar. Koliko si već ovdje dolje?“

Pomišljaš da je glas možda u tvojoj glavi, ali ruka na ramenu tvrdi suprotno.

„I ne znam više“, odgovaraš.

„Gdje ti je obitelj?“ pita. „Prijatelji?“

„Na površini su“, kažeš. „Nikad me neće pronaći ovdje dolje. Oni ne znaju niti da ovo mjesto postoji.“

Rudar sjeda pored tebe. Razgovarate kroz noć. Smiješ se kad ti ispriča o onom putu kad je danima stalno hodao u krug. Smiješ se, jer si jednom i ti napravila isto to.

Plačeš kad ti kaže koliko je osamljen u anemičnim venama rudnika. Plačeš, jer te tvoja samoća ubija. Razumijete se. Dijelite ubod nedaća, pa vas manje boli.

„Postoji li izlaz?“ pitaš.

„Postoji,“ odgovara on, „ali se da naći gledanjem.“

Nekakva buka prekida tvoju zbunjenost. Duboko iz utrobe gravidnoga rudnika čuješ plač neke djevojčice.

„Pomogni mi!“ moli. „Ne znam gdje sam. Izgubila sam se. Želim kući.“

Zastaješ. Zapanjuje te koliko joj poznato zvuči glas. Gotovo bi mogao biti jeka tvoga glasa iz nekoga drugog vremena – kad si i ti bila sama – mada više nisi.

„Spremna?“ upita Rudar. Klimneš glavom, znajući da neće vidjeti. Gesta je namijenjena tebi samoj.

Primaš ga za ruku, pa pođete u smjeru djevojčičinih suza. Drugom rukom prelaziš po hrapavim zidovima rudnika. Zidovi ti postaju poznati. Zidovi počinju poprimati smisao u svojoj besmislenosti. Više ne moraš vidjeti, jer ponovno počinješ osjećati.

Nisi beskorisna. Nisi uzaludan slučaj. Čovjek si. Rudar si.

 

Autor: Adam Lennon (objavljeno s dozvolom)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Ilustratorica: Melissa Davis