Poetska istina kao gerila-ratovanje

Na dan kad se u mnogim državama obilježava Dan sjećanja na stradale u Prvomu svjetskom ratu, ovaj mi se tekst učinio posebno bitan. Također objašnjava zašto Ewoci imaju smisla.

300 riječi – 1,5 minuta

Ponekad se pitam jesmo li usred trećega svjetskog rata. Oružje su priče. Teritorij za koji se borimo nalazi se u umovima ljudi. Nastala šteta, bombardirana mjesta, krateri od granata – sve se vidi. Ovaj se rat vodi kako bi se osvojila unutarnja područja u ljudima, kako bi se vladalo tim unutarnjim svjetovima i promijenio način na koji razmišljamo. Jedna strana u ovome ratu vjeruje u dominaciju jedni ljudi nad drugima, u prikupljanje bogatstva, u iskorištavanje onih koji su preslabi da bi se oduprli i ubijanje onih koji ne pašu u narativnu potku. Drugu stranu ovoga rata čine ljudi koji se pokušavaju boriti istinom i dokazima. Ponekad uspiju osvojiti nešto teritorija, a drugi put nalikuju Ewocima naoružanim kopljima koji se bore protiv svemirske tehnologije.

(Metaforu ne upotrebljavam olako, jer naravno da Ewoci pobijede.)

Kad neki um postane bombama opustošeno tlo prepuno mržnje, straha i zamjeranja, nećemo ih spasiti činjenicama. Naše činjenice padaju na njih poput novih bombi. Kad god poreknemo njihovu istinu, hranimo njihovu mržnju i zamjeranje. Grad ili neki drugi prostor nećete obnoviti bombardiranjem. Mržnjom oštećen um nećete obnoviti tako da ga bombardirate činjenicama. Nije bitno koliko želite da čuju istinu.

Tu dolazi poetska istina. Poetska se istina ne bavi doslovnim ni trenutnim. Bavi se Ewocima koji se bore protiv jurišnika i keltskim junacima koji umiru za čast. Poetska istina ne priziva činjenice koje možemo poreći, jer radi na tome da potakne osjećaje. Priče protiv kojih se borimo traže od nas da vidimo najgore jedni u drugima, da mrzimo, bojimo se, zamjeramo, svrgavamo, bijesnimo, povređujemo jedni druge dok ništa dobro ne preostane. Poetska istina ne ulazi u taj zaraćeni prostor na isti način. Ponekad, poetska istina može zaštiti istinu iz stvarnoga života i na siguran je način unijeti u umove ljudi. Lakše je čuti priču o nečemu drugomu, nego onu koja govori o stvarima koje se upravo odvijaju.

Autorica: Nimue Brown (objavljeno s dopuštenjem)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Cijeli članak možete pronaći ovdje.

Rudar

Povodom Svjetskog dana psihičkoga zdravlja, dijelim s vama priču koja meni puno znači i uvijek je dobro prihvaćena, gdje god je pričam

320 riječi — 2 minute

Budiš se. Ne možeš disati. Ne vidiš. Sama si. Ne osjećaš strah, jer ne osjećaš ništa. Izgubljena si.

Danima naslijepo lutaš kroz vječnu ponoć rudnika. Dani pomalo postaju mjeseci. Godine prolaze a da te niti ne obavijeste kako su minule.

Umorna si. Više se ničemu ne nadaš. Sunce je uspomena koja je izgubila toplinu, postala hladna.

Prestaješ se kretati. Sjedaš. Zatvaraš oči. Potom ih otvoriš. Nema nikakve razlike. Vidiš isto. Ne vidiš ništa. Prazna si.

Čuješ glas.

„Ne boj se“, kaže. „Ja sam Rudar. Koliko si već ovdje dolje?“

Pomišljaš da je glas možda u tvojoj glavi, ali ruka na ramenu tvrdi suprotno.

„I ne znam više“, odgovaraš.

„Gdje ti je obitelj?“ pita. „Prijatelji?“

„Na površini su“, kažeš. „Nikad me neće pronaći ovdje dolje. Oni ne znaju niti da ovo mjesto postoji.“

Rudar sjeda pored tebe. Razgovarate kroz noć. Smiješ se kad ti ispriča o onom putu kad je danima stalno hodao u krug. Smiješ se, jer si jednom i ti napravila isto to.

Plačeš kad ti kaže koliko je osamljen u anemičnim venama rudnika. Plačeš, jer te tvoja samoća ubija. Razumijete se. Dijelite ubod nedaća, pa vas manje boli.

„Postoji li izlaz?“ pitaš.

„Postoji,“ odgovara on, „ali se da naći gledanjem.“

Nekakva buka prekida tvoju zbunjenost. Duboko iz utrobe gravidnoga rudnika čuješ plač neke djevojčice.

„Pomogni mi!“ moli. „Ne znam gdje sam. Izgubila sam se. Želim kući.“

Zastaješ. Zapanjuje te koliko joj poznato zvuči glas. Gotovo bi mogao biti jeka tvoga glasa iz nekoga drugog vremena – kad si i ti bila sama – mada više nisi.

„Spremna?“ upita Rudar. Klimneš glavom, znajući da neće vidjeti. Gesta je namijenjena tebi samoj.

Primaš ga za ruku, pa pođete u smjeru djevojčičinih suza. Drugom rukom prelaziš po hrapavim zidovima rudnika. Zidovi ti postaju poznati. Zidovi počinju poprimati smisao u svojoj besmislenosti. Više ne moraš vidjeti, jer ponovno počinješ osjećati.

Nisi beskorisna. Nisi uzaludan slučaj. Čovjek si. Rudar si.

 

Autor: Adam Lennon (objavljeno s dozvolom)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Ilustratorica: Melissa Davis