Poetska istina kao gerila-ratovanje

Na dan kad se u mnogim državama obilježava Dan sjećanja na stradale u Prvomu svjetskom ratu, ovaj mi se tekst učinio posebno bitan. Također objašnjava zašto Ewoci imaju smisla.

300 riječi – 1,5 minuta

Ponekad se pitam jesmo li usred trećega svjetskog rata. Oružje su priče. Teritorij za koji se borimo nalazi se u umovima ljudi. Nastala šteta, bombardirana mjesta, krateri od granata – sve se vidi. Ovaj se rat vodi kako bi se osvojila unutarnja područja u ljudima, kako bi se vladalo tim unutarnjim svjetovima i promijenio način na koji razmišljamo. Jedna strana u ovome ratu vjeruje u dominaciju jedni ljudi nad drugima, u prikupljanje bogatstva, u iskorištavanje onih koji su preslabi da bi se oduprli i ubijanje onih koji ne pašu u narativnu potku. Drugu stranu ovoga rata čine ljudi koji se pokušavaju boriti istinom i dokazima. Ponekad uspiju osvojiti nešto teritorija, a drugi put nalikuju Ewocima naoružanim kopljima koji se bore protiv svemirske tehnologije.

(Metaforu ne upotrebljavam olako, jer naravno da Ewoci pobijede.)

Kad neki um postane bombama opustošeno tlo prepuno mržnje, straha i zamjeranja, nećemo ih spasiti činjenicama. Naše činjenice padaju na njih poput novih bombi. Kad god poreknemo njihovu istinu, hranimo njihovu mržnju i zamjeranje. Grad ili neki drugi prostor nećete obnoviti bombardiranjem. Mržnjom oštećen um nećete obnoviti tako da ga bombardirate činjenicama. Nije bitno koliko želite da čuju istinu.

Tu dolazi poetska istina. Poetska se istina ne bavi doslovnim ni trenutnim. Bavi se Ewocima koji se bore protiv jurišnika i keltskim junacima koji umiru za čast. Poetska istina ne priziva činjenice koje možemo poreći, jer radi na tome da potakne osjećaje. Priče protiv kojih se borimo traže od nas da vidimo najgore jedni u drugima, da mrzimo, bojimo se, zamjeramo, svrgavamo, bijesnimo, povređujemo jedni druge dok ništa dobro ne preostane. Poetska istina ne ulazi u taj zaraćeni prostor na isti način. Ponekad, poetska istina može zaštiti istinu iz stvarnoga života i na siguran je način unijeti u umove ljudi. Lakše je čuti priču o nečemu drugomu, nego onu koja govori o stvarima koje se upravo odvijaju.

Autorica: Nimue Brown (objavljeno s dopuštenjem)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Cijeli članak možete pronaći ovdje.

Izvori za priče: Knjige

230 riječi – 1 minuta

„Gdje nađeš sve te priče?“ pitanje je koje vrlo često čujem. Budući da smatram kako je bitno dijeliti priče s drugima, slijedi nekoliko meni omiljenih izvora iz knjiga. (O drugim izvorima više ću pisati u nekom od sljedećih blogova.)

Jozo Vrkić: „Narodne bajke“ i „Narodne predaje“ – koliko god pripovijedam priče prema jednom od naših najpoznatijih priređivača i prerađivača, nikad mi ne dosade i nikad ne izostane divljenje i čuđenje publike.

Clarissa Pinkola Estes: „Žene koje trče s vukovima“ – suvremeni klasik, ne samo po prekrasno ispričanim pričama, nego i zbog obilja psihoanalitičkog pristupa koje istražuje njihova duboka značenja.

Braća Grimm: „Bajke i priče“ – osobito ih rado pripremam iz izdanja Mozaik knjige te prijevoda na hrvatski knjige Phillipa Pullmana, jednog od živućih velikana pisanoga pripovijedanja.

Neil Philip: „Ilustrirana knjiga bajki“ – lijepo ispričane i dobro istražene priče, s puno dodatnog materijala i podataka o svakoj.

Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe: „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“ – iscrpna i prekrasno pisana knjiga norveških bajki i priča. Mnoge su poznate iz europske tradicije, ali ima i nekih koje sasvim sigurno nikad nigdje niste čuli.

Vojtech Zamarovsky: „Junaci antičkih mitova“ – nezaobilazan izvor za grčku i rimsku mitologiju, koji doslovno koristim desetljećima i nikad me ne ostavi na cjedilu.

Hrvatske narodne pripovijetke“ – niz zbirki koje se danas prvenstveno nalaze po antikvarijatima, a izdane su sredinom prošlog stoljeća.

U starim izdanjima slavne biblioteke Vjeverica također se mogu pronaći priče braće Grimm, Charlesa Perraulta, A. S. Puškina, kao i norveške, talijanske i druge bajke.

Priče mogu rastjerati tamu

270 riječi — 1,5 minuta

U svom romanu „Zaposjedanje“, britanska autorica Antonia Susan Byatt govori o studenom kao prvom od dva Crna mjeseca. Sve do Božića i povratka sunca, u Bretanji je – priča ona – bio običaj rastjerivati tamu tako da se ljudi okupe i pripovijedaju, često uz neki posao.

U Hrvatskoj je dugo vremena bilo slično. I kod nas se pripovijedalo zimi, za večerom ili uz vatru, ali također i uz razne poslove: kad se prelo, obrađivalo kukuruz, na ispaši ili dok se pekla rakija. Pripovijedanjem se također kratilo vrijeme provedeno na putovanju, u bolnici ili vojsci. S dolaskom radija, a osobito televizije, takve su situacije postale sve rjeđe. Danas se pripovijeda uglavnom djeci i uglavnom tijekom posebno osmišljenih događaja koji su odmaknuti od svakodnevnog života i rada. Mnoge su priče zaboravljene, dok su druge završile na stranicama knjiga, pa ih eventualno možemo čitati, često samo za sebe.

Ali, kao što je primijetila Sabina iz „Zaposjedanja“, zapisanoj priči kao da nedostaje života – jer nema pripovjedačevog daha da je oživi. Priče su prekrasne na papiru, ali tek kad ih izgovorimo pred drugima, kad im udahnemo život pripovijedanjem, dobivaju stvarnu moć da rastjeraju tamu i povežu ljude.

Ono što sam često doživjela kao pripovjedačica je da nam to i dalje treba. Rijetko se nađe netko da ne uživa u pripovijedanju, u živoj riječi koja se dijeli između kazivača i publike. U mračna vremena — bilo osobna, bilo globalna — priča je poput svjetla. Možda je maleno, ali nam pomaže da vidimo sebe i druge. Ta njezina moć još uvijek postoji i prepoznaje se, samo trebamo otkriti načine kako da je iskoristimo u novom dobu.

Kakve ćete priče pričati ovog studenog?

Gladna kraljevna

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.

Pripovjedna pomagala: kocke i karte

220 riječi — 1,5 minuta

Osim za društvene igre, kocke i karte mogu se koristiti i za pripovijedanje. Bilo da ih napravite sami ili koristite već postojeće, mogu vam pomoći da ispričate već poznatu priču, napravite u njoj preokret ili ispričate sasvim novu.

Slikovni rezultat za storytelling cards

Nekoliko ideja za rad s kartama i kockama:

  • Odaberite već postojeću pripovjednu shemu (na primjer, ovakvu), pa odaberite svoje omiljene slike da predstavljaju pojedine etape priče.
  • Izvucite određen broj slika (5 do 7 najbolje funkcionira), poredajte ih u niz i ispričajte priču u kojoj se događaji nižu prema kartama. Može se raditi o izmišljenoj priči ili nekoj koju već znate, a na koju vas slike asociraju.
  • U većoj skupini ili društvu, neka svatko izvuče ili odabere sliku, pa se izmjenjujte u pripovijedanju priče.
  • Pokušajte ispričati istu priču kroz prizmu različitih slika — kako je pojedini lik ili mjesto doživjelo koji dio priče. Izvrsno je za vježbanje različitih gledišta i empatiju.
  • Ispričajte priču naopačke! Krenite od jedne slike: opišite je, a zatim izvucite novu i predstavite je kao razlog zašto je došlo do one prethodne. Idite unatraške, gradeći priču kao otkrivanje uzroka.
  • Bacite kockice ili izvucite nekoliko karata, pa  složite šašavu rečenicu od čim više slika. Zatim ih bacite ili izvlačite ponovno, pa onu sliku koja se ponavlja uzmite za temelj priče. Napravite novu rečenicu i ponovite onoliko puta koliko vam se sviđa.

Imate li omiljeni način na koji koristite kocke, karte ili slike za pričanje priča?

Vodonoše i plodonoše

1020 riječi — 5 minuta

S kolegicama Erikom i Dašom sutra (29. rujna) nastavljam ciklus Snažnih žena 2018.  Večer kreative i priča ovaj je put na temu ića i pića, pa pripovijedamo o vodonošama i plodonošama — ženama koje napajaju i hrane one oko sebe kao i same sebe. Imate li priču od koje će nam porasti zazubice? Ili biste rado takve poslušali? Pridružite nam se još jednom u Vestigiumu od 18 sati.

Više o samom događaju možete pročitati ovdje.

Mada ću ovaj put izvoditi druge priče, evo jedne kratke, a meni drage pripovijesti s ranijih “Snažnih žena”, kad smo plesale:

Jezer-zvona

U zemlji koja se ugnijezdila među mnogim brežuljcima vladala je mlada kraljica kojoj je baka na samrti ostavila krunu i ključeve od riznice. Kad se spustila stubama da prouči svoje nasljeđe, kraljica tamo nađe neizmjerno bogatstvo. Među ostalim, bijahu tu i dva velika, teška i prekrasno izrađena zvona koja su stajala na svojim postoljima u posvemašnjemu muku.

Kraljici ovako rekoše: „Zvonima nedostaju jezičci. Prorečeno je da, dok zvona ne zazvone, Vaše Veličanstvo neće biti u stanju progovoriti, nasmijati se, niti zaplesati.“

I, doista, mlada kraljica bijaše tiha i ozbiljna, a stopala kao da joj za zemlju bijahu prikovana. Ona naredi da se imaju napraviti novi jezičci, ali činilo se da niti jedan ne pristaje. Dala je po zvonima lupati maljevima, no zvuk što su ga proizveli bijaše sasvim kriv. Konačno uvidje da nema druge nego da izda proglas kojim će zaiskati pomoć.

„Onoga tko pronađe jezičke za zvona, kraljica će bogato nagraditi“, javljali su glasnici u svakomu zakutku njezinoga kraljevstva, pa i u susjednima.

Tako obznana dođe i do ušiju kralja neke obližnje zemlje dok je sjedio za stolom s kupom vina u rukama. Često je taj kralj uza se držao kupe pune vina, jer je svaki dan i čas svoga života provodio pijući te nikad ne bijaše trijezan, a kraljevstvom su mu upravljali savjetnici i rođaci.

Razlog njegovu pijanstvu ležao je u davnoj prošlosti, dok još ne bijaše okrunjen.

Imao je, naime, brata što mu bijaše srcu drag i s kojim je brojne dane proveo u igri a noći u razgovorima. Svakoga su ljeta odlazili do jezera, mada bijahu upozoreni da su mnogi prije njih zaplutali po jezeru s trbuhom prema dolje, jer je u jezeru živjela rusalka. Dva se kraljevića nisu obazirala na takve savjete, već su uranjali  i plivali u zelenim vodama, nalazeći u takvim zabavama osvježenje i radost.

Jednoga jasnog i lijepog dana, zamijetiše da nešto svjetluca na dnu jezera. Kraljevićev brat skoči prvi, ali ne ispliva. Na koncu ga nađoše kako pluta na trbuhu, jer su one blistave stvari, koje je pokušao izvući, bile previše teške. Od toga dana, kraljević više nije ronio niti plivao ni u kakvoj vodi. Stao se utapati u piću, što nije prestalo kad postade kraljem.

Kralj je sada znao da su one stvari što mu ih brat bijaše pokušao izvući iz jezera ništa drugo doli jezičci za kraljičina zvona. No ovako pomisli: „Bolje da više nitko ne skonča u onomu jezeru, roneći za jezičcima, čak ni ako bi to možda pomoglo onoj kraljici.“ I stoga glasnika otpusti bez riječi.

Iste ga noći, međutim, posjeti duh njegova brata. Voda mu je tekla s kose i odjeće dok je preklinjao kralja da se vrati do jezera. Ujutro kralj odmahne rukom na san, smatrajući da ga je izazvalo vino pomiješano s riječima iz onoga glasnika što ga je kraljica poslala.

No sljedeće ga noći ponovno posjeti bratova prikaza i ponovno ga je preklinjao da pronađe jezičke za zvona. Ujutro uz krevet bijaše lokvica vode, koju je kralj dao ukloniti s poda, mada nije mogao iz misli.

A kad mu se bratov duh ukaže i treći put, više ga nije mogao zanemariti. Sad je kralj znao da san nije lažan, pa toga dana ne popije niti jednu kupu vina. Umjesto toga, zajaši svoga vranca i zabrani ikomu da ga slijedi te se ravnom cestom uputi do rusalkina jezera.

Tamo kralj stade na isto mjesto na kojemu je stajao kad bijaše izgubio brata i zaroni u jezero upravo kao što i brat mu bijaše učinio. Prvoga puta jedva da je uspio zaroniti dovoljno duboko da dotakne jezičke. Drugi ih je put uspio obujmiti rukama te istom spoznao da su preteški da bi ih sam podigao te da će se i on utopiti nastavi li. No treći je put kralju prišla sama rusalka i upozorila ga da prestane s uzaludnim pokušajima.

„Već sam isto rekla tvomu bratu, ali nije me poslušao,“ reče ona. „Sada je tek jedan od brojnih duhova i prikaza što truju moje jezero, ne pronašavši ni mira ni spokoja nakon smrti u ovim vodama. Pođi, radije, do kraljice i zatraži neka ona donese svoja zvona meni, jer prvo moraju zazvoniti pod površinom jezera.“

Kralj izroni iz jezera pljujući vodu po travi te učini kako ga je rusalka naputila. Pripremio je veliku svitu i uputio se do zemlje one mlade kraljice koja i dalje ne bijaše u stanju govoriti, smijati se niti plesati. Stade pred nju te joj ispriča sve što se zbilo, a ona ga brižljivo sasluša.

Tada naredi da se zvona izvade iz riznice, stave na kočije i u dugačkoj povorci odvezu do jezera. Brojne su ruke radile ne bi li ih pomaknuli s postolja i konačno spustili na samo dno. Tamo je rusalka postavila jezičce na njihova mjesta i zvona povezala užetima, ali kako – to nitko na obali nije znao.

Zvona tada zazvoniše, a od toga se zvuka svi duhovi i prikaze utopljenika podigoše iz jezera u zrak, poput magle nad vodama. Među njima bijaše i kraljev brat, koji se prvo nakloni kralju i kraljici prije nego li se pridružio prikazama što su vijorile na vjetru.

Dok su odlazile svojim putem, oslobođene čete podigoše zvona iz jezera te ih poniješe sa sobom, jezdeći preko neba. Objesiše ih potom na najviši toranj kraljičine palače, pa zvona otamo ponovno zaječaše. Ljudi su iz cijeloga kraljevstva izašli iz kuća sa suzama u očima te vidješe svoju kraljicu koja se vraćala niz putove i ceste. Pjevala je, smijala se i plesala, a svi joj se u tomu pridružiše.

A što bijaše s onim kraljem? On je primio svoju nagradu i ne provede pijan niti jedan više dan u životu.

Četiri različita glasa u pripovijedanju

250 riječi — 1,5 minuta

Ljetos sam bila na radionici Tee Tulić “U potrazi za glasom” i otada puno razmišljam o tome na koje mi je sve načine glas bitan u pripovijedanju. Evo ih nekoliko, od kojih ću svaki naknadno obraditi u opsežnijem tekstu:

  1. Glas kao oruđe — u pripovijedanju, glas je osnovni alat kojim se služim, pa ga je potrebno paziti i njegovati kako bi bio dovoljno jasan i čujan. Vježbe za glasnice, vježbe disanja, vježbe za usta i jezik samo su neki od načina kako se kao pripovjedačica, slično glumcima, pripremam za izvedbu.

  2. Glas kao efekt — bilo da dajem zasebne glasove svakom liku ili popratim pripovijedanje zvučnim efektima (šuštanjem, kliktanjem, kašljanjem, smijanjem), modulacije glasa obogaćuju svaku izvedbu.

  3. Glas osobnih iskustava — varijanti priče ima onoliko koliko ima pripovjedača koji je izvode. Priča može biti posve ista, a da je različite osobnosti izvedu na sasvim različite načine. Ovisno o svom karakteru, naglašavam pojedine dijelove priče te će je i publika doživjeti drugačije nego kod kolega pripovjedača.

  4. Glas uvjerenja — ovaj vid glasa također je vrlo specifičan za pojedine pripovjedače, a odnosi se na to koje priče biramo i zašto. Za svaku se priču pitam: Kakve poruke želim njom prenijeti? Je li u priči nešto sporno i mogu li preko toga prijeći? Što smatram bitnim u životu? Stojim li ja kao osoba iza te priče?

Na koje načine koristite svoj glas u svakodnevnom životu? Za što ga dižete? Što prešućujete? Tko po vama ima ili nema pravo glasa? Kad vam pukne glas?

Zašto su na slici zvona? To saznajte ovdje 🙂

5 pozitivnih učinaka priča

250 riječi — 1,5 minuta

  1. Razvijaju govorne vještine i rječnik

    Redovno slušanje priča, kroz bilo čitanje bilo pripovijedanje, čini čuda kad su jezične kompetencije u pitanju! Djeca koja slušaju više priča, lakše se izražavaju, imaju manju tremu i prije dođu do izražaja među vršnjacima.

  2. Olakšavaju učenje

    Sve je jednostavnije naučiti kad se prikaže kroz dobru pripovijest — tako je bilo još u najranije doba, kad su se kroz mitove objašnjavale prirodne pojave ili društvena pravila. Ali jednako se odnosi i na suvremenu školu — kako društvene predmete poput povijesti ili jezika, tako i prirodne znanosti. Danas se čak i u matematici pripovijeda, pa cijeli udžbenici koriste primjerice priče Ivane Brlić Mažuranić da bi predmet približili djeci.

  3. Potiču emocionalnu inteligenciju

    Dokazana je činjenica (na primjer, ovdje) da se, slušajući priče, uživljavamo u likove i razvijamo empatiju. Ljudi koji čitaju ili slušaju priče, lakše suosjećaju s drugima te razvijaju sposobnost promatranja situacije s više gledišta. Time pomažu povezivanju pojedinaca, ali i čitavih skupina

  4. Povezuju s kulturom i baštinom

    Svaka priča nosi neizbrisiv pečat vremena i mjesta na kojemu je nastala. Čak se i bajke, te svevremenske pripovijesti, razlikuju od mjesta do mjesta po detaljima, pa čak i cijelim ulomcima (znate li kako glasi hrvatska Pepeljuga?) Slušajući priče, možemo se upoznati sa čitavim svijetom.

  5. Opuštaju

    Nije čudo da se priče često slušaju pred spavanje. Tko ne voli utonuti u san uljuljkan u ugodne riječi, drage junake i zanimljive događaje? Na isti se način mogu koristiti i kako bi se stvorila oaza mira tijekom dana. Recimo, ovako:

Jeste li danas čuli koju dobru priču?