Crni pas

Ova je priča objavljena u prošlogodišnjoj Sferakonskoj zbirci. Danas je dijelim s vama, jer nadahnuće za nju, moj vlastiti crni pas, slavi četvrti rođendan.

3800 riječi — 20 minuta

Sunce još nije izašlo, pa sam se nadao provući pokraj kuhinje neprimijećen, ali moja stara već je na nogama i kuha kavu.

Došlapka do poluzatvorenih vrata, nagne se za jutarnji poljubac i pita: „Ideš?“

„Aha, čekaju me“, kažem, nadajući se čim prije stići do izlaza.

„Ljudi ne bi trebali imati cucke ak’ se ne mogu brinuti za njih.“ Nisam bio dovoljno brz.

„Onda ne bih imao posao,“ odgovaram joj, ovlaš, dok prelazim rukama po jakni i zagledavam se u ruksak – imam ključeve, rukavice, bocu vode, kekse. Još samo živce da skupim i mogu krenuti.

„Našetavaš te pese od faksa. S diplomom bi fakat mogao nešto bolje raditi. Naći pravi posao, a ne tih deset kuna na sat.“

„Ovo je pravi posao“, kažem joj. Svaki ponedjeljak isto. „Uzet ću i Bobija sa sobom, ako hoćeš.“

„Ne, ne“, odbija, kao i uvijek. „Znaš da Bobija šetam sama. Imam samo gospođu Koviljku danas, lako ću ja to.“

Otkad je u mirovini, stara tu i tamo primi neku od starih mušterija da im sredi frizure. Uglavnom dolaze babe sa čeličnom kosom začešljanom unatrag, koje tvrde da ove nove frizerke ne znaju kako se radi trajna. Većinu vremena ipak nema bogznašto za raditi, jer osim što nemam pravi posao, nemam ni pravu curu, a kamoli unuke za nju. Zato je vani s Bobijem po četiri-pet puta na dan.

Bobi je rudlavi crni mješanac hrvatskog ovčara i tko zna čega, visine jedva do koljena. Nekad mislim da joj je zamijenio staroga – i našla ga je pred njegovom starom birtijom – pa stara ne bi nikad dozvolila da ga netko drugi vodi u šetnju, iako mu je narav još gadnija od daha. Pokušao sam joj reći da mu ne smije dozvoliti da skuplja svako smeće s poda, ali ona kaže da mu to jača želudac.

„Okej, bok, vidimo se“, odverglam po običaju i zatvorim vrata dok nije još nešto prigovorila.

Zazvoni mi mobitel, na koji se javim jednom rukom, dok drugom pokušavam istovremeno staviti ruksak i ne zaplesti se u Lokijev povodac.

„Ja sam pred zgradom“, čujem s druge strane. „Trideset, je li? E, ovaj, oprosti – Simona ovdje.“

Kvragu, to je danas! Udruga svako malo prima nove šetače na obuku. Nakon par teoretskih sati, pošalju ih na praksu s nama veteranima. Ako ne odustanu u prvih mjesec dana, dobiju povremene angažmane, koji onda mogu prerasti u stalne.

Tako sam i ja počeo, pred osam – ili, ne, sad je već devet godina. I još sam tu. Kako da odem kad ih tako malo izdrži cijelih mjesec dana… ma, nekad ne ostanu niti nakon prvog dana, kad skuže da moraju skupljati drek za svakim psom kojeg vode u šetnju.

„Bok, Simona“, odgovaram. „ Pričekaj me pet minuta, tu sam u susjedstvu, za čas.“

Jedan od hendikepa mi je što ne mogu priuštiti auto, a na tramvaj neće primiti čovjeka s pet pasa. Zato mogu uzimati samo pse koji su mi relativno blizu. Sva sreća da je mamina kuća na Ravnicama, pa dok sve pokupim i napravim đir po Maksimiru, već je mnogima dosta šetnje.

U zgradi na broju trideset jedna je od mlađih članica mog čopora, što se vidi i po modernijem imenu. Dok mamin Bobi ima skoro petnaest godina, čistokrvna škotska terijerka Missy nedavno je proslavila drugi rođendan. Vlasnik joj je toliko privržen da su mu šetača morali platiti prijatelji. Prije toga ju je svuda vukao sa sobom, ali onda nitko nije imao mira, jer Missy ga lavežom štiti od koga god tako da se sve ori.

Dobro je da se sa Simonom srećem kod nje, jer je lakše krenuti s manjima. Mada, moguće je da njoj ni Gord neće biti problem – sjetio sam se da studira veterinu. S veterine uvijek imamo najviše nadobudnih šetača. Misle da će lako sa psima, kad im znaju nabrojati sve kosti u tijelu i razlikovati gastritis od čira.

Prema Simoni ipak ne mogu biti zajedljiv. Stigla je prije mene, što se rijetko dogodi. Čak niti ne izgleda pospano. Pocupkuje da se ugrije, ali ne žali se na čekanje niti na rano jutro. Ja nisam nešto presretan što radim već od pola osam – slobodne ću vikende odspavati i do deset – ali mi idu na jetra oni koji se jave za šetače, a ne mogu otvoriti oči do podne.

„Bok!“ pozdravlja me i pruži ruku. Jakna joj je jarko crvena, a kapa na glavi prugasta i s velikim cufom. „Simona.“

„Pavle“, kažem i rukujem se. „A ovo je Loki.“

Loki je došao sa mnom: ravnodlaki retriver, desetogodišnjak ali i dalje neozbiljan. Blesav k’o šlapa, a dobar k’o kruh. Prodao bi se za malo maženja ili hranu, uključujući onu od koje poslije povraća. Simona ga odmah prokuži i gladi dok ne cuknem povodac da moramo krenuti po Missy.

„Ja sam danas ranije gotov“, kaže Missyn čovjek dok nam ona para uši svojim štektanjem. „Slobodno je dovedeš prije dva.“

„Dogovoreno“, kažem mu, a kad zatvori vrata i Missy iznenada ušuti, okrenem se Simoni: „Ni slučajno. Missy vraćamo zadnju. Inače će mi njegovi susjedi popiti mozak što ne mogu ni kraj ulaznih vrata proći od njenog laveža.“

Simona digne palac gore, u znak razumijevanja, a onda pita: „Tko je sljedeći?“

„Gord“, kažem joj. „Predstavljaju ga kao velikog njemačkog špica, ali ja mislim da su jednostavno križali šarplaninca i nekog crnog ovčara.“

„To je, onda, dosta velik pas…?“ upita Simona.

„Je, ali je miran, ne brini“, kažem joj i počnem sumnjati u to hoće li znati s njima izaći na kraj, ako joj je veličina psa prvo pitanje koje postavlja. Dok razmislim trebam li krenuti s objašnjavanjem ili ne, ona razgledava vrt do kojeg smo stigli, pa na kraju samo kažem: „Nije stvar u veličini nego kako ih vodiš.“

Ona prasne u smijeh: „Ma da?! To mi je i dečko rekao!“ Onda se malo zamisli: „Bivši dečko.“

Kvragu, sad ću još i nju morati slušati, pomislim, ali na glas kažem: „Sad soliraš?“

„Ma, ne“, kaže mi dok prilazimo kući u čijem vrtu već čeka Gord. „To je bilo prije, dok se nisam preselila iz Gorice. Sad se viđam s… kolegom.“

„Hej, Gord“, obratim se psu u vrtu, da ne moram dalje o tome. „Jesi spreman?“

Gordova vlasnica samo odmakne zastor i mahne mi kroz prozor. Ona jedva dočeka da joj uzmemo brigu s leđa. Nije razgovorljiva, pa ne znam čime se bavi, ali se rijetko vrati s posla prije nego što Gord ponovno zavlada dvorištem. Kad se pojavio nakon što su joj se djeca odselila, mislila je da će biti dobro da ima nekoga tko će čuvati kuću dok je nema. Samo što je radio toliki nered bez redovne šetnje da nije stizala na posao, pa je na kraju morala nazvati udrugu i tražiti šetača.

Počeškam ga iza uha i odmaknem se da se upozna sa Simonom. Dobro joj ide, zapravo. Nije ga pokušala odmah dirati po glavi i ima strpljenja kad joj zabije nos u međunožje.

„Oprosti,“ kažem i povučem povodac, „to on informativno.“

Ona se opet krene smijati: „Vjerujem. Muško, ne?“

Uzdahnem. Sigurno je feministica. Nemam pojma o čemu ćemo pričati ostatak dana, ako tako nastavi. Trebao bih joj objašnjavati kako se šeću crni psi, ali mi se ne da ako moram paziti na svaku riječ. Put do sljedećeg odredišta pređemo u tišini. Tome brzo dođe kraj kad preuzmemo Booboo, bostonsku terijerku.

„Danas malo kasnite? Da? A tko je ova mlada dama? Bok, ja sam Tereza, a ovo Booboo. Skupa ćete ih šetati? Vi ste već prošli neku obuku za šetača, ovaj, ili se kaže šetačicu? Jeste? Nećete je previše umarati, jel’ da? Slobodno me nazovite ako treba nešto, bilo što. Uzmite i kaputić; dosta je hladno. Imate njene keksiće?“

„Malo, da. Ne, nećemo je umarati. Hvala. Da, imamo sek-, ovaj, kekse“, odgovaram redom, tapšem džep s poslasticama i pokušavam uzmaknuti, jer se Simona opet počela smijuljiti.

„Ništa se ne brinite, dobro ih pazimo“, uskače ona i staje između mene i gospođe Tereze.

Booboo je bila način da se gospođa nosi s ružnim razvodom, pa Simoni priča dio svoje povijesti i sve što treba znati o Booboo. Obzirom da je Simona preuzela većinu artiljerije riječima, uspijevam nestati ranije nego obično. Nemam pojma kako joj je pošlo za rukom da mi se pridruži tako brzo.

„Hvala“, kažem joj.

„Nema problema“, odgovara. „Hoćeš da ja preuzmem nekoga?“

„Ma ne, u redu je“, kažem. Onda vidim da su joj ramena malo potonula, pa joj dodajem Lokija. „On je najbolji“, pokušam je oraspoložiti.

Zadnji na popisu je Kameleon, neka varijanta pinča, čiji ga vlasnik ne može odmah naći.

„Ma tu je bio“, kaže nam. „Valjda je neka petarda grunula, pa se sakrio.“

Simona i ja neko vrijeme stojimo na vratima, ali se čovjek ne vraća. Ostali se već meškolje, pa odlučim proviriti u stan. Uostalom, prošla je sredina siječnja, većina petardi već je ispucana. Čisto sumnjam da se tako dobro sakrio.

„Kami, dođi“, pozovem. „Gdje si?“

Odmah se začuje klikanje psećih noktiju po podu i Kameleon nam se pridruži mašući repom. Viknem u kuću da je Kameleon kod mene, ali mi ne odgovori. Odnekud iznutra čuje se zvon posuđa. Možda i on kuha jutarnju kavu, pa zatvorim vrata i odem sa sada potpunim čoporom.

„Što mu je?“ upita Simona.

„Misliš, osim crnog psa?“ upitam. „Moguće da je demencija… počeo je zaboravljati stvari. Ima dana kad mu se Kameleon mota oko nogu, a on kaže da ne zna gdje je. Vjerojatno se nije ni sjetio da smo na vratima.“

Preostalo vrijeme do Maksimira hodamo u tišini. Psi već znaju i mene i jedni druge, pa su mirni. Tu i tamo neki se zaleti još malo onjušiti Simonu. Ona ih prati pogledom, smješkajući se, ali na mene uopće ne obraća pažnju. Nju je pak nemoguće promašiti u onoj jarkoj jakni i cufu. Gledam je i sjetim se da bih joj trebao početi davati konkretne savjete, ali me preduhitri pitanjem.

„Kako si se počeo baviti šetanjem crnih pasa?“ upita.

Slegnem ramenima i ponudim standardni odgovor: „Bio sam na faksu, trebala mi je lova.“

„Ali i dalje to radiš“, kaže mi.

„I dalje mi treba lova.“

„Ma, da, ali koliko možeš zaraditi ovako? Računala sam…“

„Nemoj biti k’o moja stara“, kažem joj, a onda mi je žao. „Gle, cijeli dan je trideset do pedeset kuna, ovisi jel’ vikend, pa tako većinu dana u mjesecu. Sad kad su bili blagdani dobio sam i više. Skupi se.“

Ništa više ne pita dok ne dođemo do parka, a meni se ne da pričati. Bit će vremena da joj sve kažem. Uostalom, možda je bolje da vidi kako to ide, pa da pita što joj nije jasno, umjesto da mene ispituje o mom životu. Odmah dobije povod: u parku nas zaobilazi ono malo ranoranioca što ima, čak i neki vlasnici pasa.

„Zašto?“ upita Simona.

„Crni psi ne ulijevaju povjerenje“, kažem joj. „Nebitno jesu li maleni kao Kameleon ili mrge kao Gord. Nije ograničeno na park. Najrjeđe ih udomljavaju, a i na fotkama ispadaju koma.“

„Zezaš“, smije se, opet. Možda me, ako se nasmije dovoljno puta, to prestane smetati, pomislim.

„Nimalo. Dobiješ samo crnu fleku – probaj.“

Simona izvuče svoj mobitel i pokuša opaliti par slika našeg čopora. Nikome se ne vide ni njuška ni oči. Opet se smije i vrti glavom. Nije joj jasno da zbog toga netko ne bi htio crnoga psa.

„Pa, nije samo zbog toga“, kažem, pomalo nevoljko što moram biti očit.

Iznenadi me kad ne postavlja dalje pitanja, nego kaže: „Znam. Zato sam se i javila da šećem crne pse.“

„Ti si jedna od onih koje žele pomoći, je li?“ upitam je. Samo mi još to treba. „Da impresioniraš dečka?“

Uglavnom su mi dopadali oni koji su htjeli „pomoći“ ili znatiželjnici koji su dolazili u udrugu jer su o nama pročitali u novinama ili vidjeli reportažu. Bilo je i takvih koji su se samo htjeli naslikavati da mogu staviti fotku sebe sa crnim psom na Instagram. Ti su bili najviše razočarani.

„Ne,“ odgovori Simona, „on misli da je to traćenje vremena. Ja samo želim razumjeti.“

Kvragu. Točno je to bio i moj odgovor Tvrtku pred onih osam, odnosno devet godina.

„Mislim da ih sad možemo malo pustiti“, kažem umjesto da joj to priznam.

Došli smo do livade iznad vidikovca, dalje od prometnica i glavnih staza. Otkvačimo povodce i pustimo pse da njuškaju i istražuju. Neće se puno igrati, ni sami ni s drugima. To im nije u karakteru.

„Neće pobjeći?“ upita Simona.

„Ovi moji od mene neće, ali kad dobiješ svoje,“ rekao sam kad a ne ako, primijetim usput, „moraš prvo uspostaviti povjerenje. I, naravno, pokazati im da si ti gazda.“

„Kako?“

„Nježno“, kažem joj i očekujem da će opet prasnuti u smijeh i smisliti neku seksualnu aluziju, ali to ne napravi, pa mi je lakše nastaviti: „Ideš malo po malo. Prvo te moraju slušati kad su na lajni. Ići uz tebe ili malo iza, bez povlačenja. Pratiti te pogledom. Poslušati kad kažeš da stanu ili sjednu.“

Objašnjavam joj dalje. Dio toga vjerojatno je već čula na predavanjima u udruzi, ali ipak sluša. Drugačije je čuti to od šetača, nego samo kao teoriju. Neke joj stvari i pokažem.

„Loki!“ pozovem retrivera, koji veselo dotrči i sjeda preda me. „Vidiš?“ upitam je dok mu dajem keks. „Mora biti pristojan da bi dobio nagradu.“

„Je li to pametno?“ upita ona. „Da te slušaju samo radi hrane?“

„Sve je dobro u početku“, kažem joj. „Glavno da te ne vuku na sve strane. Gord bi ti maltene mogao iščašiti ruku kad ne bi slušao. Da ne kažem kako čak i mali psi jako grizu.“

„A… njihovi vlasnici? Jel’ i njih tako slušaju?“ upita.

„Kako koga“, kažem joj. „Neke da, neke ne. Neki i ne žele raditi sa svojim crnim psima. Misle da ih je lakše ignorirati, prepustiti ih malo meni, pa trpjeti ostatak dana, ili ih zatvoriti.“

„Zatvoriti?“ Simona će, zgroženo.

„A, da,“ kažem joj, „ne mogu svi s njima izaći na kraj. Bolje da ih i zatvore nego da nekoga povrijede.“

„Pa što ih se ne riješe?!“ izleti joj.

Zagledam se u pod i samo odmahnem glavom. To nema smisla objašnjavati. Nema tih riječi kojima bi se ikome dalo razumski izložiti zašto ljudi imaju crne pse i ne mogu ih se riješiti. Ako želi razumjeti, morat će promatrati, a ne slušati objašnjenja nadugačko i naširoko.

„Dobro je ako uopće priznaju da im treba šetač“, kažem na kraju. „Nekima je bed uopće reći da imaju crnoga psa.“

„Znam,“ kaže mi, „kao Benu.“

Iz tona kojim je izgovorila ime shvatim zašto joj je važno razumjeti – Ben je njezin kolega, odnosno dečko. Taman kad joj hoću odgovoriti, zazvoni mi mobitel. Obično me nitko ne zove u ovo doba; znaju da sam sa psima i da se ne volim javljati dok sam na poslu. Broj je fiksni i nije mi poznat.

„Halo?“

„Halo“, čujem glas s druge strane koji se raspituje jesam li to ja, pa nastavlja kad potvrdno odgovorim: „Teta Koviljka ovdje, mamina mušterija, znate, Pavle. Mama mi je dala broj da vam javim – završila je na hitnoj…“

„Što se dogodilo?“ upitam, ne dočekavši da dovrši. „Je li u redu?“

„Bobi je ponorio dok me frčkala“, kaže gospođa. „Sve joj je noge izgrizao.“

Udaljim se od Simone i pasa dok slušam podulje objašnjenje. U jednom trenutku odmaknem mobitel s uha i pogledam datum. Kvragu. Treći je ponedjeljak u siječnju, kad crni psi najviše grizu. Kako sam to mogao zaboraviti?

Sjednem na klupu i bjesomučno razmišljam kako da uredim ostatak dana. Kad se veza prekine, gledam Simonu. Ona mirno stoji i proučava pse koji njuškaju po livadi, svaki za sebe. U jednom se trenutku Gord zaustavi, svine leđa i olakša na travi. Simona izvuče vrećicu i ode to skupiti. Odahnem.

Morat ću joj vjerovati puno brže nego sam planirao, a bit će lakše ako može skupljati drek.

„Čuj, moram hitno u bolnicu“, kažem joj. „Mama…“

„Što je bilo?“ upita, ali kad odmahnem glavom, preinači pitanje: „Mogu pomoći?“

„Da; idemo do mene. Pokazat ću ti gdje je hrana, pa ćeš im dati jesti, pustiti ih da se odmore, a onda opet izvesti u šetnju oko dva. Iza tri vrati svakoga doma, pa se čujemo za dalje.“ Ako bude dalje.

„Okej“, kaže.

Dok se pobrinem za pse, ostavim Simoni ključ, sjednem na tramvaj i doklipšem od okretišta do bolnice, već je prošlo jedanaest. Stara, međutim, još uvijek nije gotova. Čekam je preko sat vremena, a onda se pojavi u kolicima koja gura medicinski tehničar. Preuzmem je i zahvalim, pa mu se zagledam u leđa dok odlazi i pitam se zaradi li išta više nego ja, iako ga sigurno više cijene nego mene.

Stara me lupne svinutom poviješću bolesti kako bih joj se posvetio. Uzmem joj papire iz ruke, preskočim anamnezu i pogledam na samo dno. Prepisali su joj jake analgetike za bol, naravno, ali ono što mi upadne u oči je i preporuka za Zoloft ili Cipralex. Okrenem papir prema staroj i pokažem prstom.

„Znaš li za što su ovi ovdje?“ Kad klimne glavom, osjetim se dovoljno samouvjeren da nastavim: „Mama, trebala bi mi nekad pustiti da uzmem Bobija. Bilo bi ti lakše.“

Stara me pogleda nekim čudnim pogledom, mješavinom sažaljenja i prkosa, ili možda nerazumijevanja i nesklonosti da razumije. Odmahne glavom, ali ništa ne kaže, nego me uzme pod ruku i krene šepati prema stajalištu taksija.

Dok hodamo, kaže: „Znaš, čitala sam članak u kojem piše da crni psi ne postoje. To se nama samo čini. Njihova je dlaka zapravo tamno smeđa. Crna boja uopće ne postoji u prirodi. Samo mi krivo vidimo.“

Ne treba mi svađa, ali ne mogu se suzdržati da ne kažem: „Radim s njima svaki dan, mama. Znam da su stvarni. I znam koliko ljudima pomogne kad ih odvedem u šetnju.“

„Dobro, dobro.“ Umjesto da razgovara dalje o tome, osvrne se unaokolo. „A gdje su ti sad pesi?“

„Sa Simonom“, kažem i sjetim se da moram pogledati imam li od nje propušten poziv ili poruku.

Dok pregledavam mobitel, stara se ozari: „Simona? Cura?“

„Studentica, mama. Došla je u udrugu, pa radimo skupa. I ima dečka.“ Nije zabilježena niti jedna poruka i nijedan propušten poziv. Ne znam je li mi laknulo ili sam razočaran. „A i da ga nema, feministica je.“

„Što ti imaš protiv feministica?“ okreće priču na svoj mlin. Više mi voli postavljati pitanja nego na njih odgovarati. „I otkad?“

Ne da mi se ulaziti u raspravu, pa samo mahnem rukom: „Ma, nemam ja ništa protiv njih, nego one protiv mene. Obično misle da bih se trebao brinuti za ljude, a ne za pse.“

„Pa, ova se brine i za pse“, kaže stara.

Nije u tome poanta. Želio bih da shvate kako volim sve svoje crne pse, ali ih ne šećem zato. Razlog je taj što vlasnici živnu svaki put kad preuzmem brigu za njihove četveronošce, pa se odu bar malo posvetiti sebi i svom životu. Ali na vani moj posao izgleda glupo.

„Nema veze“, kažem joj. „Nego, gdje je Bobi završio?“

„Ne znam“, sliježe ramenima. Onda, nakon kraće stanke, u kojoj su joj se oči napunile suzama tako da dobijem morsku bolest ako u njih gledam, upita: „Možeš ga potražiti? Molim te, Pavle?“

Najradije ne bih, ali odgovorim: „Budem. Kad te otpratim doma, pa ću onda.“

Uđemo u taksi koji nas odveze do kuće, što košta skoro kao moja dnevnica. Kad se sjetim da je Simona još unutra, ne da mi se ulaziti. Kažem staroj da idem odmah potražiti Bobija, neka se odmara i ne zapitkuje Simonu previše. Stara šmrcne, što je najglasnije obećanje koje ću dobiti.

Ne treba mi dugo da ga nađem. Bobi sjedi pred istim onim kafićem u koji je stari zalazio svaki dan i zuri u vrata.

„Nema ga“, kažem njemu, a više sebi. „Dođi, Bobi.“

Posluša me isprve, pa mu lako zakvačim povodac za ogrlicu. Ne znam zašto, ali oduvijek uspijevam pridobiti crne pse da naprave što hoću. Tvrtko, koji je sad predsjednik udruge, kaže da imam prirodni talent. Protrljam lice – nekad bih volio da imam talent za nešto drugo, iskreno.

I dalje mi se ne da doma, pa sjednem na praznu terasu kafića i naručim kavu koju predugo pijem. Poslije se još odvučem do ambulante, da staroj napišu recepte za lijekove. Doktorica čak nakratko izađe iz ordinacije kako bi vidjela Bobija. Ništa ne kaže, samo zahmka i pošalje me u ljekarnu. Sve uspijevam razvući dovoljno dugo da bude iza dva popodne, pa da mogu kući.

Dok staroj predajem lijekove i Bobija, vidim da je isplakala sve one suze dok me nije bilo.

„Molim te, mama, pusti mi da ga šetam bar dok ti noge ne budu bolje. A kad se oporaviš, vidjet ćemo za dalje. Što kažeš?“

Stara naškubi usne, duboko uzdahne i kimne glavom – to je više nego sam se nadao. Poljubim je u čelo i odem u sobu da pregledam Facebook, ali kako legnem na krevet, učas zadrijemam. Probudi me vibriranje mobitela na prsima.

„Hm? Halo?“ Nisam skroz pri sebi.

„Bok, Simona je“, čujem s druge strane. „Čuj, tu sam, pred kućom. Nisi mi rekao kamo s Lokijem.“

Kvragu. „Evo me.“ Odem van samo u majici, pa se tresem od pospanosti i hladnoće dok preuzimam Lokija. Ne namjeravam joj ništa objašnjavati, ali mislim da je shvatila.

„Je li Loki crni pas ili je – crni pas?“ upita Simona, gledajući kako skače od sreće što me vidi.

„Ove prve u udruzi zovemo psinama“, kažem joj. Dobro će joj doći da počne usvajati žargon. „A Loki je crni pas u Churchillovom smislu. On je moj crni pas.“

„Žao mi je“, kaže.

Razmišljam bih li rekao „I meni“ ili „Meni nije“. Na kraju se odlučim za: „Ima i gorih stvari.“

„Ali ne baš puno“, kaže ona. „Toliko pomažeš ljudima s njihovim crnim psima, a onda se i sam nosiš s jednim. Mislim da si potplaćen za to što radiš.“

Ozbiljna je. Nije se već dugo naglas nasmijala, a čini mi se kao da joj je jakna malo manje crvena, a cuf visi na kapi. Nije to skroz loše. Za šetačicu crnih pasa ionako ne valja da je previše optimistična. Za potencijalnu šetačicu crnih pasa, ispravim se.

„Svi su najvažniji poslovi potplaćeni“, kažem joj i pomislim da medicinskog tehničara od ranije – da i ne spominjem vatrogasce, učitelje, roditelje koji njeguju djecu i ljude po raznoraznim udrugama koji se bore za prava ovih ili onih manjina, oboljelih ili zaboravljenih iz nekog drugog razloga. Suvišno mi je sve to izgovoriti na glas, pa samo pustim Lokija u kuću.

Ne znam zašto mi se čini da je Simona ipak čula što sam pomislio. Potvrdno klimne glavom, a onda, hodajući unatrag niz cestu, upita: „Vidimo se opet sutra, pola osam?“

„Vidimo“, kažem i osmjehnem se. Napola smrznuto, ali prvi put ove godine, ako se ne varam.

Spavačica

Nije tipfeler! Priča koju želim danas podijeliti govori o ženi, a ne odjevnom predmetu spavaćici. Na njezino su me uvrštavanje na blog potaknula dva događaja. Prvo, nedavno sam završila radionicu Ljekovitih priča, do koje nikad ne bi došlo da nisam ovu priču podijelila s dragom mi knjižničarkom K.K., koja je u njoj pronašla inspraciju za vlastito ispisivanje nužno potrebne priče. A zatim sam dobila potvrdu da ista priča izlazi u ovogodišnjem HSA Journalu!

Ugodno čitanje 🙂

650 riječi — 3 minute

U zakutku svijeta tako zabačenom da ga se jedva da imenom spomenuti, živjela je – ili, točnije, nije – Spavačica. Okolnosti njezina života bile su takve da je spavala po čitav dan, budila se uvečer kako bi popila nešto vode, a potom bi iznova lijegala na počinak. A dok je spavala, ujedno je i sanjala, pa su je neki prozvali i Sanjačicom. I pravo je bilo tako, jer da tijekom njezina dugačka počinka nije bilo snova, ljudi ne bi ni znali za nju, niti bi je došli posjetiti u udaljenu zemlju gdje je snivala.

A ljudi su uistinu dolazili, zahvaljujući čudesnoj prirodi njezinih snova. Govorilo se da će onaj tko odspava na njezinu jastuku podijeliti i njezine snove te doznati stvari od silne koristi. Ljudi su tako pristizali i posuđivali polovicu njezina jastuka, nakon čega su se ujutro budili neobično omamljeni. Neki su govorili o onome što su vidjeli; drugi nisu. Neki su se svemu smijali, dok je druge to iskustvo duboko dirnulo. Neki su govorili da je sve to besmislica, dok su se drugi kleli da im je promijenila život. Bilo da su se njezini snovi ostvarivali, ili pak imali kakvu drugu vrstu čari za ljude, oni koji su ujutro otišli, nikad se ne bi vratili. Činilo se da nitko ne želi drugu audijenciju; nitko nije smatrao da takvo što valja još jednom proživjeti; i nitko nikad nije upitao želi li ona da joj se život na taj način koristi, ili ipak ne.

Mnogo je bilo nagađanja o tome zašto ona toliko spava. Širile su se glasine o bolesti, o blagoslovu ili kletvi kakvoga čudnog boga, o izvrnutoj i neobjašnjivoj sudbi, o položenu ili pak prekršenu zavjetu, o svetaštvu i vještičarstvu. No još su bujnije bile glasine o onome tko bi mogao okončati što god to bilo. Mada je poljubac istinske ljubavi bio među omiljenijim sredstvima, spominjali su i druge – snažne napitke, vilinske čarolije, pravu hranu, promjenu podneblja, pa čak i pokoju pljusku preko lica. Spavačica, međutim, naoko nije marila za sve to, niti je ikad sama iskazala ikakvo mišljenje o dotičnim stvarima. Njezina je patnja – ukoliko je postojala – bila tihana; odrješita i bez riječi.

Sve se to odvijalo bez ikakve promjene sve dok jednoga dana ne pristiže jahač na dobromu sivcu. Više nije bio u cvijetu mladosti, ali nije ni ona, jer je nekoliko desetljeća provela u nepromjenjivom stanju usnulosti. Ipak, jednu je prednost imala pred jahačem: san je očuvao blagost njezinih crta, mekoću kože i nježnost u očima. Osim što je bio razbarušen od jahanja, jahač je i inače bio čovjek koji je puno propatio u životu. Bio je grub od doživljenih napora, opaljen suncem i vjetrom, a oči su mu bile oštre i nesmiljene. A ipak, kad je prišao Spavačici, kleknuo je pomno kao da se nalazi u hramu; a kad joj je dotaknuo ruku, dodir mu je bio ljubazan kao ljubavniku. Zatim je tako iskreno zajecao da su se svi s poštovanjem povukli.

Te je večeri legao na jastuk pored nje s najvećim marom i nešto joj je prišapnuo na uho tako tiho da nitko nije čuo ni riječi. Potom je, još uvijek je držeći za ruku, utonuo u san i čitavu je noć proveo uz nju. No ujutro je ona bila ta koja se probudila i, prije negoli je izašla iz ložnice, poljubila ga u usta dok se on nije ni pomaknuo. Umila se, uzela koji zalogaj u usta i odjenula se da ode. Svi su unaokolo stajali kao čudom zgromljeni i šaptali među sobom, gledajući u spavačicu koja se probudila. Ali nitko joj se nije usudio približiti dok se uspinjala na sivca, osim vrlo sitne i vrlo kovrčave djevojčice.

I samo se ona usudila upitati, vrlo malenim i jasnim glasom: „Molim vas, gospođice, što vam je to rekao sinoć?“ Na taj se upit žena osmjehne, i zahvalno i tugaljivo, pa odgovori: „Rekao mi je da me je sanjao.“ I s tim se riječima uspravila u sedlu i odjahala.

Gladna kraljevna

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.

Rudar

Povodom Svjetskog dana psihičkoga zdravlja, dijelim s vama priču koja meni puno znači i uvijek je dobro prihvaćena, gdje god je pričam

320 riječi — 2 minute

Budiš se. Ne možeš disati. Ne vidiš. Sama si. Ne osjećaš strah, jer ne osjećaš ništa. Izgubljena si.

Danima naslijepo lutaš kroz vječnu ponoć rudnika. Dani pomalo postaju mjeseci. Godine prolaze a da te niti ne obavijeste kako su minule.

Umorna si. Više se ničemu ne nadaš. Sunce je uspomena koja je izgubila toplinu, postala hladna.

Prestaješ se kretati. Sjedaš. Zatvaraš oči. Potom ih otvoriš. Nema nikakve razlike. Vidiš isto. Ne vidiš ništa. Prazna si.

Čuješ glas.

„Ne boj se“, kaže. „Ja sam Rudar. Koliko si već ovdje dolje?“

Pomišljaš da je glas možda u tvojoj glavi, ali ruka na ramenu tvrdi suprotno.

„I ne znam više“, odgovaraš.

„Gdje ti je obitelj?“ pita. „Prijatelji?“

„Na površini su“, kažeš. „Nikad me neće pronaći ovdje dolje. Oni ne znaju niti da ovo mjesto postoji.“

Rudar sjeda pored tebe. Razgovarate kroz noć. Smiješ se kad ti ispriča o onom putu kad je danima stalno hodao u krug. Smiješ se, jer si jednom i ti napravila isto to.

Plačeš kad ti kaže koliko je osamljen u anemičnim venama rudnika. Plačeš, jer te tvoja samoća ubija. Razumijete se. Dijelite ubod nedaća, pa vas manje boli.

„Postoji li izlaz?“ pitaš.

„Postoji,“ odgovara on, „ali se da naći gledanjem.“

Nekakva buka prekida tvoju zbunjenost. Duboko iz utrobe gravidnoga rudnika čuješ plač neke djevojčice.

„Pomogni mi!“ moli. „Ne znam gdje sam. Izgubila sam se. Želim kući.“

Zastaješ. Zapanjuje te koliko joj poznato zvuči glas. Gotovo bi mogao biti jeka tvoga glasa iz nekoga drugog vremena – kad si i ti bila sama – mada više nisi.

„Spremna?“ upita Rudar. Klimneš glavom, znajući da neće vidjeti. Gesta je namijenjena tebi samoj.

Primaš ga za ruku, pa pođete u smjeru djevojčičinih suza. Drugom rukom prelaziš po hrapavim zidovima rudnika. Zidovi ti postaju poznati. Zidovi počinju poprimati smisao u svojoj besmislenosti. Više ne moraš vidjeti, jer ponovno počinješ osjećati.

Nisi beskorisna. Nisi uzaludan slučaj. Čovjek si. Rudar si.

 

Autor: Adam Lennon (objavljeno s dozvolom)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Ilustratorica: Melissa Davis

Žabac otputovao u Ameriku

Ljetos je u američkom časopisu Storytelling Magazine objavljena jedna moja terapijska priča na engleskom jeziku, pa je ovdje prenosim za domaću publiku.

Žapčić i njegov bunar

660 riječi — 3 minute

Na samom rubu Močvare živjela je žablja obitelj. Svi su njezini članovi bile prave, debele žabe kreketuše koje su uživale u kasnonoćnim razgovorima. Baka-žaba je govorila više od svih, jer je znala mnoge priče, kako o Močvari tako i o Vanka. Močvara je bila dobro mjesto, sigurno ako se izuzmu Dugovrati, mirno, toplo i puno hrane. Vanka je bila užasna zemlja u kojoj su vrebale brojne opasnosti; bilo je to suho i negostoljubivo mjesto ispunjeno čudnim zvukovima, oštrim biljkama i čudovištima koja jedu žabe.

I zato je Žapčić, najmanji u čitavoj obitelji, morao otići i sam vidjeti postoji li uistinu takvo mjesto. Jednog se dana išuljao iz Močvare i otišao do Livade. Tamo je svakako bilo suše, ali ne onoliko koliko si je on to zamišljao, jer je nedavno pala kiša. Skakućući unaokolo, poslužio se novom i izuzetnom hranom, te je na kraju došao do Zida na rubu Šume. Žapčić nikad prije nije vidio Zid, tako da nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti, ali činilo mu se kao mjesto na koje bi valjalo skočiti. Pokušao je jednom ili dvaput i napokon uspio.

A kakav li je samo prizor ugledao! Vidio je Močvaru, Livadu i Šumu. U daljini je čak vidio i Planine, iako im nije znao imena. Vidio je čitavo Nebo koje mu se rasprostrlo nad glavom, pa je od radosti stao skakutati unaokolo. I pri tom je, okrenuvši se oko vlastite osti, ugledao Zdenac. O, kako li je samo divno izgledao! Dubok, taman, mokar i siguran. I miris mu je bio sladak – mirisao je po domu, po miru i dobrom skrovištu. To je potonje Žapčiću iznenada postalo silno neophodno, jer je odjednom iznad glave začuo krik. I mada nije znao ništa o Sovi, Žapčić je bio sasvim siguran da se od nje valja sakriti.

I tako je skočio u Zdenac. Padao je sve niže i niže, lomeći pri tom kosti i ozljeđujući glavu, no na koncu se našao u lokvi hladne, mirne vode. Malo je proplivao, a onda pronašao izbojak na koji je sjeo i zapjevao. Pjevao je da napakosti Sovi i pohvali Nebo koje je još uvijek vidio visoko nad sobom. Pjevao je o vlastitoj pameti i o svojim pustolovinama. Bio je sretan i živ žabac. No kad se spustila noć, bio je usamljeni žabac, omotan tamom i sav prestrašen. Tad je zaplakao i zvao ne bi li ga netko izvukao, ali nitko se nije pojavio.

Nakon jednoga, dva ili možda tri dana – jer žabe ne znaju brojati – Majka-žaba i Otac-žabac pošli su tražiti Žapčića. Jedva su čuli njegov tanušan glas iz bunara, ali kad je dopro do njih, napravili su dugačko uže od trave i izvukli ga van. Žapčića su toplo dočekali u Močvari i te je večeri on pričao priče, a drugi su slušali.

Ali od toga dana Žapčić nekako nije bio osobito sretan u Močvari. Sjećao se Livade i divnoga okusa tamošnjih buba. Sjećao se hladovine pod Šumom. Sjećao se širokoga Neba i dalekih Planina. Ali najviše se od svega sjećao Zdenca. S vremena na vrijeme ponovno bi odlazio do Zida i zagledavao se u dubine Zdenca, prisjećajući se kako je dubok, mračan, mokar i siguran. Kad god bi bio tužan, vraćao bi se da gleda u njega, priželjkujući da uskoči još barem jednom. Obitelj ga se, međutim, stala kloniti zbog takvih čudnovatih navada, pa Žapčić nije bio siguran da bi i drugi put došli po njega. I zato je samo razmišljao o uskakanju, sve vrijeme sjedeći na Zidu.

I da nije bilo jedne nepromišljene Kraljevne s njezinom zlatnom loptom, Žapčić se možda nikad više ne bi ohrabrio na još jedan skok. Ali ona je jednom došla i izgubila loptu, a kad je Žapčić uskočio ne bi li je vratio, otkrio je da je narastao i da može sam iskočiti. Tada je postao silno ponosan i sasvim podoban da postane Kraljević. Drugdje sam pročitao da su otada sretno živjeli dalje, mada mi se nekako čini da je Kraljević i dalje prilično vremena provodio pokraj Zdenca.

Bablje ljeto u Staroj Sušici

350 riječi — 2 minute

Još jednom posljednje dane kolovoza provodim na ljetnoj školi pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Koliko za potencijalne ali i postojeće autore znače radionice u njihovoj organizaciji, a u izvedbi eminentnih domaćih književnika, najbolje govori činjenica da se polaznici iz godine u godinu vraćaju.

Niže je dio teksta koji sam napisala potaknuta dramatičnim događajem koji nas je dočekao trećega dana boravka u idili Gorskoga kotara:

SJEČA

Smreke su krenuli rušiti u osam ujutro. Posjekli su ih deset na sjevernoj strani ceste prije ručka. Osam s juga ostavili su za pune želuce. Do petnaest sati ostale su još tri. Dan ranije uhvatila sam ih mobitelom. Rubile su konačne metre ceste od Vrbovskoga do sušičkog dvorca. Danas želim ponoviti sliku bez stogodišnjeg špalira.

Kako ne bih čekala u mjestu dok zadnje smreke padaju na ledinu između vrta i igrališta, okrenem im leđa i spustim se niz brijeg, suprotno od ceste za Vrbovsko. Na pola puta dolje, začujem režanje pasa, iz pluća. Želudac mi se stisne, srce zašumi u ušima. Okrenem se, ali ih ne vidim. Pogledam uz brijeg; to se opet pale motorne pile. Iz daljine zvuče kao divlji psi.

Na dnu brijega su radovi za koje treba privremeni semafor. Ovdje ništa ne ruše, nego kopaju plinovod. Neću ovjekovječiti ni radove ni radnike. Mobitel naginjem nad potok obrastao lopočima, nadvijen jasenima i johama, čak se i borić našao, srebren u sjeni mosta.

(…)

Odem prema jezercu, koje pokriva nekadašnju staklarnicu, pa u šumu. Među bukvom, paprati, grabom i koprivom, među čičkom i žutim cvijećem koje zuji pčelama, ima i smreka. Stoje tamo bez dvorca na koje bi pale i ceste koju bi podigle korijenjem.

Kad se vratim do sušičkoga dvorca, ni posljednjih triju smreka više nema. Cesta od Vrbovskoga je prazna. Pokraj nje dva radnika u zaštitnoj odjeći kupe oljuštenu koru s asfalta. Samo su suvišne grane i miris smrekine smole ostali od drveća koje je odvezao kamion Klanatransa.

Stanem pokraj ceste i podignem mobitel namješten na kameru. Pored mene prođu dva dječaka na biciklima. U vožnji dižu guzice sa siceva, mašu.

„Hej, Silvo,“ jedan vikne radniku sa žutim šljemom, „postavite sad nova i bolja!“