Dječice…

… samo da je dječice

Fantastikon 2020: Pasta italiana al mare

Bambina!“ zvao je Giambattista svoju voljenu Francescu, ali po prvi put s nemalom brigom.

„Reci, Battista?“ pitala je Francesca, kao i svaki put.

„Kako sam mogao živjeti bez tebe?“

Francesca mu ipak nije bila prva supruga. Prvo je s Beatrice deset godina čekao potomstvo, a kad je postala odveć pobožna, pa su joj se bračne dužnosti zgadile, odveo ju je u samostan klarisa u Perugi. Nakon pet samotnih godišnjih doba, i usrdnih zaklinjanja Giambattistine majke u svakoj crkvi oko Trasimena, pojavila se Francesca.

„Doista, ne znam kako si mogao živjeti bez mene“, odgovarala je Francesca na njegove izljeve nježnosti i glasno ga ljubila.

Kad nije odmah ostala trudna, uplašio se da će i ona krenuti istim putem kao Beatrice. To doista ne bi doprinijelo Giambattistinom ugledu prvoga ribara u Castiglioneu. Ali onda se sve riješilo i sad su svaki čas očekivali prinovu u svoju obitelj.

U tome je ležao problem: jer, što ako to dugo očekivano dijete bude djevojčica? Koju će Giambattista onda zvati bambinom?

Već bi zbog toga morao biti dječak; a Giambattista je k tome bio čovjek u godinama i pomalo se pitao kome će ostaviti svoje ribarske mreže i tuore, ako ne dobije sina. A zatim je tu još bila i sva ona nova propaganda, o tome kako Italiji treba djece, po mogućnosti snažne muške djece koja će uzvisiti svoju domovinu kako ona to zaslužuje po svojoj tisućljetnoj povijesti.

Giambattista se za to zadnje najmanje brinuo. Njegov je otac, Gianpaolo, još ’14. ostao hraniti blato Caporetta; sudbina koju je Giambattista izbjegao zahvaljujući šrapnelu uglavljenom uz kralješnicu dvije godine kasnije na Galipolju. Od toga je prvi ribar Castiglionea bio nešto iskrivljena držanja i blago hrom. Također je bio sumnjičav spram uzvisivanja jedne države nad drugima – osobito kad su mu u susjedstvu izgradili centar za obuku pilota. Nije bilo trenutka kad mu na zvuk prelijetanja zrakoplova nije zadrhtao kapak.

Onda bi otišao i grlio Francescu, da sve zaboravi.

„Letenje je za ptice, a plivanje za ribe. Nama to ne treba“, govorio je Giambattista.

„Treba vam djece… što više“, govorila je njegova majka. „Samo neka vam ih sveta Margareta, Ana i Elizabeta dadu“, pa se križala. Ona je imala po koju sveticu za svaku prigodu i naučila ih je da su ove tri najmoćnije po pitanju začeća i djece.

Francesca se smijala. Ona je bila mlada i gorljiva – rodila se u novom stoljeću, kad je postalo normalno da se ljudi mogu vinuti u nebo – te je na potrebe svoga muža gledala prije kao na razonodu nego obavezu.

„I ja silno želim djecu. Puno, puno dječice, no. Uopće nije pošteno što te ptice, a još i više ribe, mogu odjednom donijeti na svijet toliko potomstvo, a mi smo se morali trapiti i za ovo jedno.“

Doduše, jer je bio tako sretan, nije smatrala za shodnim da kaže Giambattisti kako je konačno došlo do toga da bude trudna, mada se baš namučila. Poštujući svekrvu, uporno je obilazila sva svetišta, osobito ono Franji Asiškome na otoku Maggiore, iako je u sebi sumnjala da su to zastarjeli i prevaziđeni izvori utjehe. A uz njih je trebalo stići i do pilotnoga centra SAI, koji je bio nov i moderan, i napredan.

Tamo bi se pak uvijek vrzmao pokoji mladac voljan porazgovarati s prsatom suprugom glavnoga ribara na Trasimenu; i o pticama i o ribama, ako je trebalo. Francesca nije bila od onih kojima je bilo bitno da je svi vide i zamijete, nego je baš zgodno znala stati u hlad kakve topole, gdje ju se moglo pronaći kad su za to imali volje. Bila je i sama vrlo poletna, i nije odveć bazdila na ribu.

„Ali kakav je to miris?“ pitali su je, kad bi se strasti smirile i rasule po koži znojnu rosu, u kojoj se osim soli provlačila i neka gorčina; nešto što se lijepilo za nepce.

„Čaj protiv komaraca“, govorila je Francesca.

Naime, da su joj rekli kako se njezin muž brine o tome kako će tepati supruzi, a kako djetetu, rekla bi da je ishlapjeli tikvan. Na Trasimenu je bilo toliko drugih stvari zbog kojih se valjalo brinuti – od kojih komarci nisu bili najmanja.

Francesca se stalno pitala kako je dopustila sama sebi da se skući na jednom malaričnom mjestu, pa je panično smišljala načine da se ne razboli. U tu je svrhu posjećivala kako doktore po bližoj okolici, tako i svekrvinoga travara. Posljednji je hit bio čaj od kojeg joj je krv ogorčala, pa je nisu dirali. Komarci, to jest; muškarcima nije smetalo, samo su se čudili.

No tih par preplanulih avijatičara, koliko je trebalo da je ubodu kako bi ostala trudna, svi su imali jedan nedostatak. I taj je možda najviše brinuo Francescu. Nijedan od njih, naime, nije bio s jezera, a kamoli ribar, a još se manje mogao podičiti dugom ribarskom lozom kao njezin suprug.

„Vidjet ćeš,“ hvalio se Giambattista, milujući joj nabrekli trbuh i obilazeći oko njega kao oko oltara, „uvijek je tako u mojoj obitelji. Mi smo pravi pravcati Trazimenjani: naša se djeca uvijek rađaju s kožicama među prstima, makar malim, da bi lakše primamila svoje rođake, ribe.“

„I to je tako kod svakoga?“ pitala je, iz opreza.

„Uvijek“, govorio je i pokazao joj vlastite prste. I predobro ih je poznavala. Između prvih se članaka napinjala tanka opna, jedva zamjetna dok je radio, ali koja joj se uvijek lijepila za golu kožu.

Francesca nije znala bi li joj bilo više gadljivo da joj vlastito dijete ima spojene prste, pa joj njima gnječi dojke dok srče mlijeko – ili bi joj bilo gore da ih nema, pa da Giambattistu razočara razvodnjavanjem obiteljskoga stabla. Ona, naime, nije bila s Trasimena nego iz Assisija, gdje je glavni svetac bio muškarac, i gdje su čak i seljaci živjeli kao gospoda na brdima, bez komaraca. Što sve čovjek ne učini za ljubav.

Jer Francesca je za Giambattistu rado bila pošla, unatoč tome što ga je ponekad, za sebe, zvala ishlapjelim tikvanom. Da ju je itko od onih mladaca koji su češće ljubili nebo nego nju pitao, kao što nije, bi li ostavila toga matorog ribara i pošla s njim, nijednom ne bi pošlo za rukom da je dobije. Takvoga muža, možda malo kljakavog, ali dobrog kao cijela štruca kruha, ne bi opet lako našla.

Bilo je nečega u Giambattisti zbog čega ga je svijet volio, kako žensko tako i muško, ukrug čitavog Trasimena.

Benetta sa štanda s medom i svijećama rekla je Francesci jednom, ne bez jala: „Ma, svi znaju da je Beatrice otišla u samostan ne samo i dalje voleći Giambattistu, nego upravo zato što ga je voljela. Samo je htjela da bude sretan s novom suprugom.“

„I, eto, no, ja baš jesam“, rekla je Francesca trapavo i poslije se korila što nije bila rječitija.

Bilo je više nego očito da Francesca ne dijeli simpatije svoga supruga, barem ne kod ženske populacije. Njušile su da je, mada mlada, iskusnija od njih. I nisu bile slijepe da ne zamijete kamo sve češće skreću pogledi trazimenških ribara.

Francesca je pak tvrdila, kao prvo, da nju zanima samo jedan ribar, a kao drugo, da nije ona kriva što je muškarci zamjećuju.

Tomu je bilo tako otkad je znala za sebe. Isprva je bila ljupka curica, s onim velikim očima, modrima kao nebo nad Assisijem. A taman što je poodrasla, već su se za njom okretali što lokalci, na koje se nije obazirala, što hodočasnici. Potonji su u Assisi dolazili moliti da im bližnji ne umru od pelagre, kolere ili gladi kod kuće, ili pak atlantskih oluja, ako su pokušavali pobjeći u bolji svijet. Ali, kako to već biva, gdje su oči, tu su i misli, a gdje su misli i ruke brzo slijede.

Francesca je smatrala da samo daje svoj obol u iskazivanju asiške dobrodošlice. Međutim, nakon godine ili dvije takvoga gostoprimstva, jednog je suhog i sparnog dana shvatila je da će, ako nešto ne poduzme, kroz devet mjeseci iskazivati dobrodošlicu novom žitelju Assisija. Pa je nešto poduzela.

Od jednoga imućnijeg hodočasnika – činilo joj se da se zove signor’ Belfante – uz malo je nagovora dobila na dar kartu za vlak. Odmalena je gledala kako se rijeke ljudi iskrcavaju i ukrcavaju na te željezne zmije, kao da uvijek znaju kamo idu i zašto. Konačno je i ona bila jedna od njih, s misijom koja ju je odvijugala od Assisija do Perugie, gdje je živjela teta Rosaria.

Teta Rosaria bila je poznata primalja u Assisiju prije nego što je otišla raditi u novu gradsku bolnicu, za bolju plaću i pod strožom kontrolom. Kod kuće je podjednako uspješno obavljala svoj posao kao i zahvate koji su značili da ga neće morati obaviti.

Ali kad joj je na vrata došla nećakinja, ozbiljno je zavrtjela glavom: „Cesca, mila, to ovdje ne smijem.“

„Ali, teta…“ Prepirale su se oko toga naredna tri dana, na kraju kojih je popustila teta Rosaria.

Čim se oporavila od njezinoga stručnog rješavanja problema, Francesca je sjela na vlak, ovaj put bez karte. Odlučila je malo vidjeti Firencu, koja joj je iz Perugie bila bliže. Nije računala da će je kondukter odmah otkriti i izbaciti već na prvoj postaji, u Terontoli ponad Trasimena.

Umjesto doma, Francesca pođe oko jezera, jer još nikad nije vidjela tako veliku vodu. Širokih je zjenica gledala jata ptica što su nad njom prolijetala; ribe pod samom površinom plitkih voda kad bi izašle udahnuti zrak; topole koje su stršale put neba. Tako ju je našao Giambattista: stajala je u hladu pod osobito visokom topolom i premjeravala je, kao da procjenjuje bi li na njezinom vrhu bila deset ili dvadeset puta više ponad zemlje. Onda je jednako tako premjerila i njega, pa su mu koljena klecnula neovisno o šrapnelu u leđima.

Dan se bližio kraju i Francesca se pozvala kod Giambattiste. Morala mu je priznati da nikad nije jela bolje ribe. On je morao priznati da nikad s nijednom ženom nije tako brzo odletio u krevet. Srećom je majka već bila otišla na počinak, pa se nije zgražavala, a ujutro su je odmah obavijestili da će se uzeti.

Trebale su im gotovo pune dvije godine da Francesca obznani kako čekaju potomstvo. Kad je čula dobru vijest, Giambattistina majka prvi joj je put dala najbolji komad ribe, a ne ono što je ostalo nakon njih dvoje. Vezi dviju žena dodatno je pomoglo što je mlada supruga čekala dječaka.

Francesca je znala skoro pa odmah, prema onome čemu ju je podučila teta Rosaria: česte glavobolje, suhe ruke i silna žudnja za sirom. Giambattisti nije ništa rekla, da ne urekne. Ali i svekrva je shvatila, pa joj čak jednom namignula kad je tražila dodatnu sol u ulje za kruh. Stara je vidjela i previše; zato je bilo dvostruko bitno da riješi taj problem s kožicama među prstima.

Dogodilo se, srećom, da je Francesca pouzdano znala za jednu od trazimenških strega. Evo kako: dok su nju ono izbacivali naglavce iz vlaka u Terontoli, na istoj je postaji svojom voljom izašla mlada žena u visokim petama, suknji koja je pokazivala gležnjeve i naherenom šeširiću. Izgledala je kao bogatunka, a ne strega, ali izgled vara, naučila je Francesca.

„Tko je ta?“ upitala je portira koji je zakasnio da gospođici preuzme prtljagu, pa je kivno gledao na svoga bržeg kolegu.

„Puj, puj, puj“, rekao je i lagano pljucnuo na kamene ploče stanice, kako se već radi za zaštitu od strega. „To je Lucrezia Conti.“

Svakako je imala ime koje je odgovaralo jednoj stregi, pa ga je Francesca lako zapamtila. Portir, naime, nije htio reći ništa više od toga, nego se morala raspitati dok je obilazila Trasimeno i divila se njegovoj fauni i topolama. Ljudi su rado i opširno pričali o gospođici Conti.

Njezina je obitelj posjedovala dobar dio toskanskih željeznica, kojima se dotična često vozila, čime je odmah osvojila Francescino srce. Najčešće je bježala upravo na Trasimeno, gdje je obitelj Conti pred nekoliko godina došla u vlasništvo otoka Polvesea. Prvo su s njega otjerali onu nekolicinu ljudi što nije svojevoljno bila otišla, pa ga pretvorili u lovno područje. Gospođica Conti iz vlaka bi sjela u kola, a kad bi došla do Castiglionea, prešla bi u barku, s puškom već na ramenu.

Francesca je, dakle, samo trebala pričekati da se pojavi u gradu, pa da je priupita za savjet. Pričalo se, naime, da ona na Polvese ne odlazi samo loviti, nego i baviti se vradžbinama – otuda ju je portir i nazvao stregom. Viđale su se čudne vatre, govorili su ljudi, kad bi ona bila na otoku. Ne samo obične, žute i crvene, nego i plave, pa i crne, mada Francesca nije razumjela kako su uspijevali vidjeti crnu vatru. Ali gospođica Conti nikad nije oboljela od malarije niti je odnosila ulov s otoka. Što god da je s njim radila, radila je tamo.

Čekanje se isplatilo. Jednoga dana, negdje krajem Francescina drugog tromjesečja, gospođica Conti je uz veliku pompu odlučila ručati u kastiljonskoj konobi. Još se danima, pa i tjednima, pričalo što su joj poslužili: dinje s pršutom, varivo od graha, slanutka i ječma, sir s tartufima i debele kriške vreloga kruha s krupnom soli. Pojela je sve, i zalila ih s dvije čaše malvazije. Desert je odbila.

„Sigurno je previše navikla na čokoladu iz Perugie,“ komentirala je Francescina svekrva kad je to čula, „a s tim se naši bademi i ušećereno voće ne mogu natjecati.“

Francesca je samo kimala glavom.

Gospođici Conti pristupila je na izlazu. Debeli je Berto, naime, nije htio pustiti unutra dok njegova najbolja gošća jede, mada je inače rado Francesci davao krišku kolača, kad bi mu donijela da prvi probere ribe, i još bi je nutkao da ga pred njim kuša i hvali mu kuhinju. Pred gospođicom Conti Francesca je klecnula i poniknula glavom, a ova je iz džepa odmah izvadila nešto sitniša.

„Hvala, gospođice,“ rekla je Francesca. „Ne prosim.“ Onda je položila ruke preko trbuha da skupi snagu, pa je pogledala ravno u oči. „Ja bih vama platila, ako mi možete pomoći.“

Lucreziju je njezin pristup zabavljao: nije se često događalo da neka obična seljanka bude tako drska, a ona je njegovala drskost. Otjerala je gostioničara, čije ju je skromno kulinarsko umijeće tjeralo u mrvicu manji očaj od njegova dosadnog naklapanja, i primila trudnicu pod ruku. Odvela ju je podalje od znatiželjnih ušiju, pod topole uz jezero.

„Kakva ti pomoć treba?“ upita Lucrezia.

„Čula sam, ovaj,“ rekla je seljanka, „da biste mi vi mogli reći kako da dijete bude pravi ribar s Trasimena; da ima, no, kožice među prstima.“

Lucrezia se od iznenađenja glasno zasmijala, a zatim jednako brzo uozbiljila. Mogla ju je pitati gotovo bilo što: da njezinome mužu dade preporuke za dobar posao, što je bila rijetkost tih dana; da joj pomogne otvoriti radnju; pa čak i da joj dopusti ići loviti na Polvese, ako joj je obitelj gladna. A ona pita za čarke i praznovjerice.

Pustila je seljankinu ruku i zastala u hodu.

„A to si čula, jer sam ja strega, je li?“ upitala je strogo. Glupa se trudnica samo rumenjela i gledala u tlo. „I da jesam, što misliš, čime bi mogla platiti jednu Conti? Što to imaš, da meni treba?“

Žena se sada našla u nevolji. Gužvala je rukama haljinu u koju je sigurno spremila svu ušteđevinu koju je ukrala od muža ili, možda, škrte svekrve. Ali, koliko je mogla imati – sto lira ili dvjesto? To je bio pišljivi bob spram Lucrezijinih milijuna i obje su bile toga svjesne.

„Što god mogu napraviti, hoću“, rekla je seljanka konačno. „Samo… Znate li kako?“

„Naravno“, nacerila joj se Lucrezia. Lice joj je bilo tako strogo da seljanka nikad neće zaključiti je li joj se samo rugala ili je mislila ozbiljno. „Samo pij puno vode iz Trasimena. Voda je ta od koje se dobiju kožice. Ništa lakše.“

Žena je pognula glavu, više nimalo rumena, kao da joj je se sva krv slila u želudac i sad tamo tukla i nabijala. Ali to se samo dijete meškoljilo, tako da se i kroz haljinu vidjelo. Očigledno je požalila što je ikad prišla jednoj Conti, ali bilo je kasno za kajanje: pomoć je zatražena, savjet dan.

„Čime vam se, no, mogu odužiti?“ pitala je tiho.

„Ja sam strega, zar ne?“ upitala je Lucrezia. „A strege jedu malu djecu. Zato želim srce toga tamo“, pa uperi prstom u seljankin nabrekli trbuh, palucajući jezikom po usnama.

Ova se odjednom napola presamiti, kao od iznenadnoga bola, čuvajući trbuh objema rukama. Lucrezia vidje kako se križa, ali već joj je prestala biti zanimljiva. Nije došla gledati sirotane kako se previjaju, nego poći u mir svoga otoka, gdje je nitko ne vuče za rukav niti podsjeća kako se jedna Conti treba ponašati. Frknula je nosom i visokim potpeticama zastrugala po šljunku na stazi.

Kad se Francesca uspravila, vidjela joj je leđa, u ravnoj haljini kremaste boje zečjega trbuha, kako odmiču prema Castiglioneu. Bilo je to posljednje što će je ikad vidjeti: do trenutka kad je Francesca trebala roditi, gospođica Conti više se nije pojavila u njihovu gradu, mada joj je svekrva spomenula da ljudi i dalje povremeno viđaju plave i crne vatre na Polveseu.

„Vjerojatno ide brodom odmah gore, iz Borghetta“, rekao je Giambattista, a Francesca mu odbrusi da to nju niti najmanje ne zanima.

Nije htjela misliti na gospođicu Conti, niti na onaj trenutak kad ju je upereni prst probo poput koplja.

„Imam prečih briga“, rekla je svojemu mužu.

I stvarno: kako se bližio dan poroda, sve ju je manje brinulo da će strega uzeti srce njezinom sinu, a sve više čitav niz stvarnih boleština. U sjećanje joj dođu litanije koje su nizali hodočasnici u Assisiju: pelagra, kolera, rahitis, skorbut. Vladala je neimaština, pa su se ljudi redovno razbolijevali. Jednako je redovno bio po koji sprovod, gore na brdu, gdje nije bilo komaraca.

Najviše od svega bilo ju je strah upravo tih komaraca. Imala je osjećaj da, otkad je ostala trudna, njezina koža jednostavno više nema onu gorčinu na koju je navikla. Iako je odbijala Bertove kolače, pa se uvrijedio, činilo joj se da stalno u ustima osjeća slatkoću i vjerovala je da joj se to krv mijenja. Možda zbog straha: možda joj je strah ubio svu gorčinu u tijelu i ostavio samo ljepljivu, slatku smjesu. A svi znaju da slatko privlači bube, osobito komarce. Oni su bili jedino što je letjelo da je mrzila.

„Battista,“ rekla je jedne večeri svom mužu, nakon što je rukom prilijepila trećega, za vrat, „ne želim roditi ovdje, na jezeru, gdje svaki komarac može ubiti dijete. Molim te, odvezi me teti Rosariji u Perugiu.“

Bambina, što to pričaš?“ zaprepastio se Giambattista, kojemu su pokoljenja rođena uz Trasimeno. „Kako će se moje dijete roditi uz običnu vodu iz slavine?“

Giambattista joj je izložio svu silinu dodatnih razloga da ostane. Put bi mogao biti naporan za Francescu koja se već neko vrijeme nije osjećala dobro. Tko zna je li treskanje u vlaku dobro za dijete, možda može dobiti potres mozga? Također, uvijek je postojala mogućnost da teta Rosaria ima previše posla i premali stan, pa se ne može skrbiti i za njih.

„Battista, ako to ne napraviš, ostavit ću te“, pribjegla je Francesca prijetnji koju je čula od svoje majke.

„Ne, ne, znaš da ne mogu živjeti bez tebe, bambina“, plakao je Giambattista. „Što god drugo hoćeš, sve ćeš dobiti, molim te.“

Ali Francesca je ostala pri svom. Što je bilo još i bolje, svekrva joj je išla na ruku. Baš se bila prehladila, pa je sve vrijeme provodila u svojoj sobi moleći krunice za ozdravljenje, zazivajući svete Agripinu, Luciju i Tereziju. Kad joj se Giambattista požalio na Francescine prijetnje, samo je mahnula rukom.

„Pa onda, idi, Gianni… idi. Što ćeš se s trudnicom svađati?“

I tako je Giambattista, nakon višetjednoga prepiranja, popustio. Uzeo je ušteđevinu ispod madraca, spakirao im stvari u dvije jutene vreće, pa otišao zamoliti Berta da im posudi kola kojima su nekoć dopremali veće količine brašna i povrća u konobu. Sad su samo stajala u prašini i čekala bolja vremena koja je doskora obećavao Duce. Ali nikad njima nisu nikamo otišli.

Naime, večer prije nego su se trebali dva sata truckati do željezničke postaje u Terontoli, odande stigne nitko drugi doli teta Rosaria. Giambattistina je majka izašla iz svoje sobe, pozdravila je poljupcima u oba obraza, pa rekla:

„Vidim da ste dobili moje pismo.“

Francesca se toliko rasrdila što joj je svekrva tako pomrsila planove da je istoga trenutka i ona dobila prehladu. Zajapurila se u licu od vrućice, oblio ju je znoj, a oči su joj postale staklaste. Spremili su je u postelju i otišli prirediti pomoćni ležaj za tetu Rosariju u potkrovlju.

Do sljedećega jutra, Francesci su ponovno počele i mučnine. Teta Rosaria ju je pregledala i povukla Giambattistu u stranu. Francesca se, koliko je mogla, dignula na laktove i slušala kako šapću.

„To nije prehlada“, rekla je teta Rosaria bez uvijanja. „Dobila je malariju. Ako imaš kojeg sveca da te sluša, idi i moli mu se za moju nećakinju, a još više za svoje dijete.“

Sljedećih dana, Francesca nije vidjela Giambattistu, ali nije znala je li to zato što joj se mutilo pred očima ili zato što je sve vrijeme provodio u crkvama, preklinjući naizmjenično Majku Božju, svetu Mariju Magdalenu i svetu Margaretu da mu pomognu. Ali njoj ništa nije pomagalo. Svakim joj je danom znoj umjesto na gorki čaj sve više mirisao na čokoladu.

Francesca zato jednoga dana zatraži od tete Rosarije da joj nađe i dovede muža.

Kad se Giambattista spustio pored postelje, jedva ga je prepoznala. Lice mu je bilo pepeljasto, a oči upale. U obraze su mu bili urezani žljebovi kojima su danima tekle suze. Krivio je samoga sebe i izmišljao si razna trapljenja, ne bi li se iskupio zato što je otezao s odlaskom.

„Ne, ne, Battista, nemoj se tako mučiti“, rekla mu je. „Ja ti ništa ne zamjeram, no. Volim te i ne znam kako sam mogla živjeti bez tebe.“

„Ne, ne, bambina,“ odgovarao joj je, držeći je za ruku, „to je moja rečenica.“

„Sad moramo na druge misliti“, rekla je i spustila ruku na trbuh. „Obećaj mi, ako ja odem, da ćeš našem djetetu naći dobru majku.“

Ako li je i obećao, Francesca to nije čula, jer su je tada konačno uhvatili trudovi. Vrisnula je i izvila se, a teta Rosaria je odmah pritrčala. Majka je poslala Giambattistu van iz kuće, te su se dvije žene počele spremati da pomognu trećoj i dočekaju dijete na svijet.

On se pak još jednom uputio do crkve svete Magdalene, pa pred kipom Majke Božje u punoj veličini proveo na koljenima čitavu noć i veći dio dana. Obećao je i njoj, i Elizabeti, i Ani, i Margareti da će dijete nazvati Emanuel, ili Emanuela, samo da preživi. Odslušao je sve mise toga dana, a onda je, dok se umoran već klatio pred jednom od fresaka, doživio prosvjetljenje.

Moguće da se radilo samo o zraci sunca, izbjegloj kroz neki visoki prozor, ali koliko god gledao, Giambattista ga nije mogao naći. A nije htio na nešto drugo trošiti oči, kad se pred njima ukazala Beatrice, okupana svjetlom, blistajući poput sunca na izlasku. Ruke je pružala prema Giambattisti i njemu se učini da u njima drži nešto za njega važno, što je taman posegnuo da primi, kad mu se na rame spusti ruka.

„Giambattista.“

To nije bio Beatricin glas. Svjetlo zamre, ruke mu padnu niz tijelo i on se okrene: „Majko?“

„Poslala me je Rosaria“, rekla je, zgurena i drhtava u praznoj crkvi.

Giambattista je ustao, pa joj prišao i uhvatio je za ruke: „Jesu li žive? Reci mi, molim te, molim te, da su obje žive?“

„Dobio si sina, čestitam, Gianni“, rekla je majka i njemu se učinilo da se osmjehuje. Otvorio je usta da pita za Francescu, ali riječi nisu izlazile, a ona je ionako znala što je hoće pitati: „I ona je dobro. Otišla je u nebo, da se pridruži dragomu Bogu i Majci Božjoj. Ne brini, dobila je posljednju pomast…“

Giambattista joj je ispustio ruke i stajao, kao još jedan kip u crkvi. Vidio je u mislima Francescu kako leti, visoko među oblacima, ruku raširenih poput krila na zrakoplovu. Smijala mu se odozgora, obrtala i okretala, konačno slobodna da ide kamo joj se prohtije.

Giambattista je usrdno vjerovao da je raj negdje u modrim visinama nad ljudskim glavama, ali nije bio siguran da se Francesca uputila na ta vrata. Ta, ona je puno više željela da može, poput ptica, svisoka gledati na ovaj svijet i sva njegova hitra čuda; da prati željeznicu u daljinu i pijuče s parom iz kotlova; da se utrkuje s automobilima; da kruži nad metalnim brodovima posutim solju.

„Bilo bi joj drago da pođem s njom“, rekao je konačno i osjetio da mu se svi udovi pune olovom za mreže. On se nije volio kretati, a kamoli brzo. „Rekla je da ne zna što bi bez mene.“

„Ali ne možeš, Gianni“, rekla je majka. „Dijete…“

To ga je probudilo iz sanjarenja o putovanjima i on otrese utege sa sebe, u srhu koji mu je prošao čitavom kralješnicom. Bilo mu je kao da će mu srce iskočiti iz grudi i zaplesati među klupama u crkvi. „Da, dijete, moj Emanuel!“

Krenuo je izaći, ali ga majka zaustavi, rukom na prsima. „Nisi mu trebao već dati ime“, rekla je.

„Majko? Je li zdrav?“

„Znaš, to je najljepše dijete koje Castiglione vidio“, rekla je polako. „Vidjet ćeš i sam… okrugla glavica, bistre oči, savršeni mali prsti… čak su i kožice na mjestu, Gianni – tvoj je sin. Sve smo umuknule kad se rodio. Kunem ti se, takvo bi dijete trebali na freskama prikazivati.“

Previše je bila rječita. Giambattisti zatreperi kapak, a potom i ruke, pa mu se drhtavica prenese na cijelo tijelo. Gotovo je posumnjao da i on ima malariju, mada je odavno stekao otpornost, kako već bude kod onih s Trasimena. Jedva je na mjestu stajao. Primi se za jednu klupu.

„Što mu je?“

Ona mu priđe bliže i reče tiše: „Sve, sve je na tvom sinu savršeno, samo… nema srca, Gianni.“

„To je nemoguće“, rekao je ribar i ukočio se, zategnuo poput povraza kad riba dobro zagrize.

„Jest, nemoguće je… kod ljudskoga bića“, rekla je majka. „Mora da mu je majka…“

„Nju ne spominji!“ rekao je novopečeni udovac i otac. Rastjerao je pred sobom sve vizije, dignuo se na noge i izjurio iz crkve, niz ulicu, pa do svoje kuće.

Ništa tamo nije vidio – ni modro Francescino lice, ni njezine šake zgrčene od muke, ni krvlju oblivene plahte, ni premor na Rosarijinom licu – samo ono maleno, čvrsto smotano i odloženo pored Francesce, kao da je već zapakirano da pođe s njom. Giambattista skoči i privije svoga sina uza se, a na Rosariju rikne kad ga je pokušala dotaknuti.

„Giambattista.“ Pokušala mu je prići, ali kad je vidjela da ne dopušta, stala je i podignula ruke. „Slušaj me, molim te. Neće ti nitko zamjeriti. I Francesca je znala da nije svoj djeci mjesto na ovom svijetu.“

„Ne, ne, ne“, mahao je glavom, pri čemu je mislio: ne razumijem, ne znam, neću da znam.

„Imaš dva-tri dana vremena. Ni tvoja majka ni ja nećemo ga prijaviti. Možemo ga prikazati kao mrtvorođenog, prije nego uđe u službene papire. To rade—“

„Ne, ne s mojim Emanuelom“, rekao je Giambattista, pa ga prvi put pogledao, nakon što mu je ime već dvaput izgovorio.

Nije vidio puno tek rođene djece, ali znao je da su obično crvena i ljubičasta, drečava, musava, izgužvana. Ništa od toga nije se odnosilo na njegova sina, malenog i savršenog dječaka. Nešto ga je preskočilo, pa se naježio – tako lijepa djeca ne bi trebala postojati.

Polako je spustio ruku na djetetova prsa. Ne osjeti ništa. Dizala su se i spuštala kako je disalo, ali otkucaja nije bilo. Bilo je kako mu je majka i rekla: to je bilo dijete koje nije imalo srca. Bilo je sasvim mirno, i iznutra i izvana. Nije plakalo, samo ga je gledalo svojim bistrim očima.

„Emanuel, moj Emanuel, srećo moja, sine moj“, šaptao mu je i uzvraćao pogled. Onda pogleda Rosariju i upita: „Kako je to moguće?“

„Ne znam“, rekla je. „Tvoja majka mi kaže da su to djeca koje je strega rodila – ili proklela. Ja samo znam da vidim sve više takvih slučajeva, što se više djece rađa. Jednostavno se dogodi, nekako, da se tu i tamo koje rodi skroz bez srca, a kao da im ništa nije. Budu živa i zdrava, narastu. Samo, bolje ga nemoj pustiti da naraste.“

„Kako mi to možete reći?“

Rosaria sklopi ruke pred sobom, pa ga ozbiljno pogleda: „Slušaj. Takva djeca, gotovo čim progovore, krenu nanositi bol svima oko sebe. Ne znam je li to zato što nemaju srca, pa ne osjećaju tuđu patnju, ili možda baš zato što i oni sami pate, pa žele da drugima bude jednako. Ali majke…“

„Emanuel nema majke“, rekao je Giambattista, pa otišao iz kuće, ravno do svoje barke.

Dijete je odložio na klupicu, a onda barku gurnuo u jezero, mada su se sjene već duljile prema istoku. Neće imati svjetla kad se bude vraćao, ali Trasimeno je poznavao kao svoj dlan. Više mu je bilo muka kamo će poći.

Na Maggioreu je svetište Franje Asiškoga, kojeg je štovala Francesca. Ali tamo su i fratri koji guraju nos u sve i svašta. Na Minore ne može, jer tko zna kakve zvijeri tamo lutaju, četveronožne ili dvonožne, a dijete to nije zaslužilo. I stoga okrene pramac na istok, prema Polveseu. Na njemu također ima posvećenoga tla, ali nema ni ljudi ni zvijeri. Conti su se za to pobrinuli.

Giambattista zaškilji u daljinu, gdje je niska izmaglica skrivala otok od pogleda. Trebat će mu barem sat vremena, ako ne i više, tako umornom.

Namjesti vesla i pusti da mu se glava isprazni, da bude lakši. Popije malo vode s dlana, nacijedi je s rukava i Emanuelu u usta, pa krene. Očekivao je da će dijete kmečati od gladi, ali nije ga bilo ni za čuti. Možda je bilo preslabo.

Možda mu Giambattista neće ni trebati odlučiti o sudbini.

Jezero je, kasno u danu, bilo mirno poput ribljega ulja, i jednako tako vonjalo. Giambattista se nadao da će jednom pokazati svome sinu kako se u vodu spuštaju drvene zamke, tuori, pa namještaju mreže oko njih, i kako se potom riba suši kod kuće. Francesca bi nabirala nos kad je to radio, ali nje više nema, pa nije ni bitno. Sada je vlastito dijete uvio u mreže, kao malenu ribu, i vodio ga daleko od kuće. Mlađi su mu ribari znali govoriti da je mukotrpno loviti ribe tuorima, ali što oni znaju. Nije to ni upola tako mukotrpno kao broditi jezerom s umotanim sinom.

Dospjevši na Polvese, barku je ostavio u pličini. S Emanuelom na rukama krenuo je po stazi, a šljunak je hruskao kao kosti pod zubima. Kad je stigao do ruševne crkve, sjeo je na jedan kamen, pokušao doći do zraka i nakon dubokog se udaha, konačno, rasplakao.

Sunce se spustilo nad Val di Chianu kad se primirio. Kako je prestao jecati, onako mu se učini da oko njega Polvese nastavlja žaliti, glasom životinje na samrti.

Emanuel je ležao, divan i prazan, na mekoj travi pod njim. Mora brzo odlučiti, sad, dok još ima danjega svjetla i dok se bez puno pitanja može vratiti kući. Već je nad maloga dizao isti onaj kamen na kojemu je do tada sjedio – u koji je dijete gledalo jednako pomno i neuznemireno kao u sve ostalo – kad shvati da ono što čuje nije ni otok ni zvijer. Zvuci su bili ljudski: grcanje, jauci, dahtanje.

Odloži kamen pored noge, pa opet primi dijete na ruke i pođe u smjeru otkud su stizali.

Na obali nedaleko crkve, napola u vodi a napola u blatu, klečala je žena. Rukama je rovala po tlu, kao da nešto traži. Haljina, sad siva, po sebi je imala skorene tragove boje čokolade – od izmeta ili krvi, ili oboje. Čitava je prednjica bila kruta, kao da je odjevena u oklop od tkanine.

Crna kosa, raskuštrana od vjetra i zarivanja prljavih prstiju u glavu, uokvirivala joj je lice. Ono je bilo toliko izvitopereno da ju je Giambattista prepoznao tek nakon nekog vremena.

„Gospođice… gospođice Conti?“ upitao je, oprezno.

Vlažnim je rukavom obrisala nos iz kojeg se slijevala slina, pa zarežala na njega.

„Samo Lucrezia. Nisam više Conti“, a onda, kako se on nije micao, doda još: „Gubi se da te ne ureknem.“

„Ja ne vjerujem u to, go—“ ali se zaustavi na vrijeme.

Žena ustane, pa se upilji u njega onim očima, i modrima i crnima, poput njezinih vatri. Dugo, dugo ga je samo gledala. Napravio je korak unazad, jer ga je plašilo zurenje. Kao da njime saznaje nešto što on ne želi reći. Taman je htio otići, kad ona zahropće iz pluća, pa pokaže prstom na smotuljak koji je držao u ruci.

„A u ubijanje male djece vjeruješ?“

„Ne, ne, ja ne!“

Prišla je, polako, i dalje ga gledajući. Otac je pričao Giambattisti da tako zmije očaraju svoj plijen i, dok ranije nije bio siguran da je to moguće, sad se uvjerio da su mu se od tog pogleda noge usjekle u tlo. Žena je prilazila sve bliže, lagano se njišući, dok nije blatnom rukom dotaknula dijete. Bio bi pobjegao, samo da joj se niz obraze nisu kotrljale suze.

„Daj mi ga“, rekla je, a on posluša, bez otpora. To je to: zmija, gadura, strega.

Lucrezia se odvuče podalje od vode, pa sjedne na tlo. Dijete položi u krilo – tako joj je mekano i milo pritiskalo kožu. Rukama raspori kruti prednji dio haljine. U sutonskom joj se svjetlu zabjelasaju dojke, bolne od mlijeka što se u njima već kiselilo. Kad podigne do njih novorođenče, preliše se same od sebe. Dijete se malo zagrcnulo, ali onda prihvati, zdušno i mljaskavo.

Bol popusti i ona odahne.

Ribar je prekine u užitku hranjenja djeteta. Dohramao je pred nju i stao, blesavo mašući glavom: „Kako? Otkud?“

Lucrezia ponovno spusti pogled na dojenče: „Sve žene imaju mlijeko kad rode, stronzino.“ A kako se on nije ništa dalje usuđivao pitati, ona mu objasni: „I ja sam rodila, tu, na Polveseu, ali mi je kliznulo u vodu i ne mogu ga naći.“

Kad je svom ocu rekla da mu se valja pripremiti za unuka, prvo ju je bacio niza stube. S obzirom da to nije pomoglo, odveo ju je u bolnicu. Tamo su mu objasnili da njihovoj zemlji trebaju djeca, snažna djeca – i to čim više njih – pa ako ga oni ne žele, uzet će ga se rado na državnu skrb. No gospodin Conti nije htio takvu sramotu. Tako Conti ne postupaju.

Zato je Lucreziu odveo na Polvese i tamo ostavio. Rekao je da će se vratiti kad oboje krepaju.

Porod je bio dug i samotan i Lucrezia ga se više nije sjećala. Sve što je pamtila bilo je nešto kvrgavo i krvavo, upleteno samo u sebe, što je ispalo iz nje. Bilo je, ipak, dovoljno snažno da se otkotrlja u jezero i nestane pod valovima.

„U, u, u Trasimeno?“

„Pa da. Ali ne znam je li već umrlo. Ipak je u meni živjelo u vodi. Možda mu je dobro u jezeru? Hoćeš li ga potražiti malo, umjesto mene?“

Ribar je izgledao kao da bi joj najradije zanijekao molbu, ali samo je otvarao usta, kao riba na površini jezera. Onda je bez riječi otišao do obale, pa se zapiljio u pličinu. Koraci su mu s vode dizali miris trule trske i ocvalih lopoča. Vidjelo se sve slabije, jer su sa sjevera polako nebom jedili oblaci i ptice su se digle da nađu zaklon za noć.

Jednom mu je nešto zabućkalo oko nogu, pa se Lucrezia ponadala. Ali voda se odmah primiri, kao da nije bilo ništa. Možda kakva jegulja; možda samo žaba.

Ribar se vratio Lucreziji odmahujući glavom: „Nema ničega. Ništa ne vidim.“

„Krivo gledaš; samo očima. Zato si i dijete htio ubiti, zar ne, stronzino? Gledaš i misliš da je ono krivo što nema srca.“ Kad on ne odvrati, ona će nježno: „Nije ono ništa krivo. Ništa, ništa. To su od njega napravili drugi. Ako ga ostaviš meni, ja ću sve popraviti. Znam i kako. Samo da nađem ono svoje, i sve će biti savršeno, skroz, cijelo. Ali sad sam umorna. Idemo kući. Sutra ćemo opet tražiti.“

„Sutra?“ samo je upitao, a ona je kimnula i ustala, pružajući mu natrag dijete.

Zadnja zraka sunca odnekud se izmaknula i oblila nekadašnju gospođicu Conti i njezine dojke, okrugle kao dva sira. Na trenutak je izgledala kao Giambattistina vizija iz crkve; kao Beatrice koja mu pruža nešto važno, nešto vrijedno. Samo je ovaj put on to i primio. Privio je k sebi svoga sina, spokojnog i zadovoljnog.

Svjetlosti je nestalo i nad Polvese se nadvije mrak, ali Giambattisti to više nije bilo važno. Njegova je svjetlost bila iznutra. Znao je što mu je činiti.

Francesca ga je, posljednjim svojim dahom, uputila da djetetu nađe majku. Ova je pak žena svoje dijete izgubila u Trasimenu. A nije ni ružna: oči su joj modrocrne, boje jezerske vode zimi. Svi znaju da je čak i na malariju otporna. Giambattisti je obično i manje trebalo da nekoga zavoli – Beatrice je bolje spremala ribu nego majka, a Francesca je bila jedra kao ptičica – zato su, konačno, i njega voljeli.

Čak mu je i nekadašnja gospođica Conti već prilazila bliže. Iz jednog je džepa izvukla komad pečenoga mesa i stavila mu ga u ruku. Da nije bio tako gladan, odbio bi, ali čitav je dan postio. Sline su mu potekle čim mu je miris dopro do nosnica te on zarije zube u zečetinu. Nije uzalud sve te godine lovila puškama i pekla svoj ulov nad modrom i crnom vatrom.

Kad je vidjela kako u slast jede, žena zadovoljno kimne, pa mu ovije ruku oko nadlaktice.

„Znaš, stronzino, sutra je uvijek bolje. Vidjet ćeš. Doći će vrijeme kad će djeci bez srca biti puno lakše živjeti nego nama, opterećenima tim dodatnim mišićem. Njihova krv slobodnije teče. Njihove su misli laganije, jer ne prolaze kroz tu barijeru. Bit će dobro tvom sinu. Znaš što kažu: čekaju nas bolja vremena.“

Zbog nečega u njezinom glasu, Giambattista joj je vjerovao. Zato, kad su se ukrcali na barku, doda joj dijete i reče: „Ovo je Emanuel. On više nema majke.“

„Drago mi je, Emanuel“, reče ona i pomiluje ga po obrazu. „Ja ću ti sad biti majka.“

I Giambattisti ništa nije bilo neobično, čak mu je laknulo, jer je shvatio da ni tu ženu, niti dijete nikad neće zvati bambina! Sve se riješilo, nekako, i mogao je poći kući. Nije baš znao što će reći vlastitoj majci, ali već se naviknula dijeliti kuću s jednom njegovom ženom za drugom. Tako će i s ovom. Baci oglodane kosti iza sebe, primi se vesala i otisne od obale.

A u pličini, pored mjesta gdje su sletjele kosti i mrijestili se komarci, nešto je namreškalo vodu i ljesnulo u zamirućem svjetlu. Bilo je kvrgavo i krvavo, upleteno samo u sebe, mada mlado i snažno. Polako je krenulo za barkom, ljuljuškajući se na valovima i bezglasnim ustima oblikovalo samo jednu riječ, iznova i iznova: „Mamma.“

Crni pas

Ova je priča objavljena u prošlogodišnjoj Sferakonskoj zbirci. Danas je dijelim s vama, jer nadahnuće za nju, moj vlastiti crni pas, slavi četvrti rođendan.

3800 riječi — 20 minuta

Sunce još nije izašlo, pa sam se nadao provući pokraj kuhinje neprimijećen, ali moja stara već je na nogama i kuha kavu.

Došlapka do poluzatvorenih vrata, nagne se za jutarnji poljubac i pita: „Ideš?“

„Aha, čekaju me“, kažem, nadajući se čim prije stići do izlaza.

„Ljudi ne bi trebali imati cucke ak’ se ne mogu brinuti za njih.“ Nisam bio dovoljno brz.

„Onda ne bih imao posao,“ odgovaram joj, ovlaš, dok prelazim rukama po jakni i zagledavam se u ruksak – imam ključeve, rukavice, bocu vode, kekse. Još samo živce da skupim i mogu krenuti.

„Našetavaš te pese od faksa. S diplomom bi fakat mogao nešto bolje raditi. Naći pravi posao, a ne tih deset kuna na sat.“

„Ovo je pravi posao“, kažem joj. Svaki ponedjeljak isto. „Uzet ću i Bobija sa sobom, ako hoćeš.“

„Ne, ne“, odbija, kao i uvijek. „Znaš da Bobija šetam sama. Imam samo gospođu Koviljku danas, lako ću ja to.“

Otkad je u mirovini, stara tu i tamo primi neku od starih mušterija da im sredi frizure. Uglavnom dolaze babe sa čeličnom kosom začešljanom unatrag, koje tvrde da ove nove frizerke ne znaju kako se radi trajna. Većinu vremena ipak nema bogznašto za raditi, jer osim što nemam pravi posao, nemam ni pravu curu, a kamoli unuke za nju. Zato je vani s Bobijem po četiri-pet puta na dan.

Bobi je rudlavi crni mješanac hrvatskog ovčara i tko zna čega, visine jedva do koljena. Nekad mislim da joj je zamijenio staroga – i našla ga je pred njegovom starom birtijom – pa stara ne bi nikad dozvolila da ga netko drugi vodi u šetnju, iako mu je narav još gadnija od daha. Pokušao sam joj reći da mu ne smije dozvoliti da skuplja svako smeće s poda, ali ona kaže da mu to jača želudac.

„Okej, bok, vidimo se“, odverglam po običaju i zatvorim vrata dok nije još nešto prigovorila.

Zazvoni mi mobitel, na koji se javim jednom rukom, dok drugom pokušavam istovremeno staviti ruksak i ne zaplesti se u Lokijev povodac.

„Ja sam pred zgradom“, čujem s druge strane. „Trideset, je li? E, ovaj, oprosti – Simona ovdje.“

Kvragu, to je danas! Udruga svako malo prima nove šetače na obuku. Nakon par teoretskih sati, pošalju ih na praksu s nama veteranima. Ako ne odustanu u prvih mjesec dana, dobiju povremene angažmane, koji onda mogu prerasti u stalne.

Tako sam i ja počeo, pred osam – ili, ne, sad je već devet godina. I još sam tu. Kako da odem kad ih tako malo izdrži cijelih mjesec dana… ma, nekad ne ostanu niti nakon prvog dana, kad skuže da moraju skupljati drek za svakim psom kojeg vode u šetnju.

„Bok, Simona“, odgovaram. „ Pričekaj me pet minuta, tu sam u susjedstvu, za čas.“

Jedan od hendikepa mi je što ne mogu priuštiti auto, a na tramvaj neće primiti čovjeka s pet pasa. Zato mogu uzimati samo pse koji su mi relativno blizu. Sva sreća da je mamina kuća na Ravnicama, pa dok sve pokupim i napravim đir po Maksimiru, već je mnogima dosta šetnje.

U zgradi na broju trideset jedna je od mlađih članica mog čopora, što se vidi i po modernijem imenu. Dok mamin Bobi ima skoro petnaest godina, čistokrvna škotska terijerka Missy nedavno je proslavila drugi rođendan. Vlasnik joj je toliko privržen da su mu šetača morali platiti prijatelji. Prije toga ju je svuda vukao sa sobom, ali onda nitko nije imao mira, jer Missy ga lavežom štiti od koga god tako da se sve ori.

Dobro je da se sa Simonom srećem kod nje, jer je lakše krenuti s manjima. Mada, moguće je da njoj ni Gord neće biti problem – sjetio sam se da studira veterinu. S veterine uvijek imamo najviše nadobudnih šetača. Misle da će lako sa psima, kad im znaju nabrojati sve kosti u tijelu i razlikovati gastritis od čira.

Prema Simoni ipak ne mogu biti zajedljiv. Stigla je prije mene, što se rijetko dogodi. Čak niti ne izgleda pospano. Pocupkuje da se ugrije, ali ne žali se na čekanje niti na rano jutro. Ja nisam nešto presretan što radim već od pola osam – slobodne ću vikende odspavati i do deset – ali mi idu na jetra oni koji se jave za šetače, a ne mogu otvoriti oči do podne.

„Bok!“ pozdravlja me i pruži ruku. Jakna joj je jarko crvena, a kapa na glavi prugasta i s velikim cufom. „Simona.“

„Pavle“, kažem i rukujem se. „A ovo je Loki.“

Loki je došao sa mnom: ravnodlaki retriver, desetogodišnjak ali i dalje neozbiljan. Blesav k’o šlapa, a dobar k’o kruh. Prodao bi se za malo maženja ili hranu, uključujući onu od koje poslije povraća. Simona ga odmah prokuži i gladi dok ne cuknem povodac da moramo krenuti po Missy.

„Ja sam danas ranije gotov“, kaže Missyn čovjek dok nam ona para uši svojim štektanjem. „Slobodno je dovedeš prije dva.“

„Dogovoreno“, kažem mu, a kad zatvori vrata i Missy iznenada ušuti, okrenem se Simoni: „Ni slučajno. Missy vraćamo zadnju. Inače će mi njegovi susjedi popiti mozak što ne mogu ni kraj ulaznih vrata proći od njenog laveža.“

Simona digne palac gore, u znak razumijevanja, a onda pita: „Tko je sljedeći?“

„Gord“, kažem joj. „Predstavljaju ga kao velikog njemačkog špica, ali ja mislim da su jednostavno križali šarplaninca i nekog crnog ovčara.“

„To je, onda, dosta velik pas…?“ upita Simona.

„Je, ali je miran, ne brini“, kažem joj i počnem sumnjati u to hoće li znati s njima izaći na kraj, ako joj je veličina psa prvo pitanje koje postavlja. Dok razmislim trebam li krenuti s objašnjavanjem ili ne, ona razgledava vrt do kojeg smo stigli, pa na kraju samo kažem: „Nije stvar u veličini nego kako ih vodiš.“

Ona prasne u smijeh: „Ma da?! To mi je i dečko rekao!“ Onda se malo zamisli: „Bivši dečko.“

Kvragu, sad ću još i nju morati slušati, pomislim, ali na glas kažem: „Sad soliraš?“

„Ma, ne“, kaže mi dok prilazimo kući u čijem vrtu već čeka Gord. „To je bilo prije, dok se nisam preselila iz Gorice. Sad se viđam s… kolegom.“

„Hej, Gord“, obratim se psu u vrtu, da ne moram dalje o tome. „Jesi spreman?“

Gordova vlasnica samo odmakne zastor i mahne mi kroz prozor. Ona jedva dočeka da joj uzmemo brigu s leđa. Nije razgovorljiva, pa ne znam čime se bavi, ali se rijetko vrati s posla prije nego što Gord ponovno zavlada dvorištem. Kad se pojavio nakon što su joj se djeca odselila, mislila je da će biti dobro da ima nekoga tko će čuvati kuću dok je nema. Samo što je radio toliki nered bez redovne šetnje da nije stizala na posao, pa je na kraju morala nazvati udrugu i tražiti šetača.

Počeškam ga iza uha i odmaknem se da se upozna sa Simonom. Dobro joj ide, zapravo. Nije ga pokušala odmah dirati po glavi i ima strpljenja kad joj zabije nos u međunožje.

„Oprosti,“ kažem i povučem povodac, „to on informativno.“

Ona se opet krene smijati: „Vjerujem. Muško, ne?“

Uzdahnem. Sigurno je feministica. Nemam pojma o čemu ćemo pričati ostatak dana, ako tako nastavi. Trebao bih joj objašnjavati kako se šeću crni psi, ali mi se ne da ako moram paziti na svaku riječ. Put do sljedećeg odredišta pređemo u tišini. Tome brzo dođe kraj kad preuzmemo Booboo, bostonsku terijerku.

„Danas malo kasnite? Da? A tko je ova mlada dama? Bok, ja sam Tereza, a ovo Booboo. Skupa ćete ih šetati? Vi ste već prošli neku obuku za šetača, ovaj, ili se kaže šetačicu? Jeste? Nećete je previše umarati, jel’ da? Slobodno me nazovite ako treba nešto, bilo što. Uzmite i kaputić; dosta je hladno. Imate njene keksiće?“

„Malo, da. Ne, nećemo je umarati. Hvala. Da, imamo sek-, ovaj, kekse“, odgovaram redom, tapšem džep s poslasticama i pokušavam uzmaknuti, jer se Simona opet počela smijuljiti.

„Ništa se ne brinite, dobro ih pazimo“, uskače ona i staje između mene i gospođe Tereze.

Booboo je bila način da se gospođa nosi s ružnim razvodom, pa Simoni priča dio svoje povijesti i sve što treba znati o Booboo. Obzirom da je Simona preuzela većinu artiljerije riječima, uspijevam nestati ranije nego obično. Nemam pojma kako joj je pošlo za rukom da mi se pridruži tako brzo.

„Hvala“, kažem joj.

„Nema problema“, odgovara. „Hoćeš da ja preuzmem nekoga?“

„Ma ne, u redu je“, kažem. Onda vidim da su joj ramena malo potonula, pa joj dodajem Lokija. „On je najbolji“, pokušam je oraspoložiti.

Zadnji na popisu je Kameleon, neka varijanta pinča, čiji ga vlasnik ne može odmah naći.

„Ma tu je bio“, kaže nam. „Valjda je neka petarda grunula, pa se sakrio.“

Simona i ja neko vrijeme stojimo na vratima, ali se čovjek ne vraća. Ostali se već meškolje, pa odlučim proviriti u stan. Uostalom, prošla je sredina siječnja, većina petardi već je ispucana. Čisto sumnjam da se tako dobro sakrio.

„Kami, dođi“, pozovem. „Gdje si?“

Odmah se začuje klikanje psećih noktiju po podu i Kameleon nam se pridruži mašući repom. Viknem u kuću da je Kameleon kod mene, ali mi ne odgovori. Odnekud iznutra čuje se zvon posuđa. Možda i on kuha jutarnju kavu, pa zatvorim vrata i odem sa sada potpunim čoporom.

„Što mu je?“ upita Simona.

„Misliš, osim crnog psa?“ upitam. „Moguće da je demencija… počeo je zaboravljati stvari. Ima dana kad mu se Kameleon mota oko nogu, a on kaže da ne zna gdje je. Vjerojatno se nije ni sjetio da smo na vratima.“

Preostalo vrijeme do Maksimira hodamo u tišini. Psi već znaju i mene i jedni druge, pa su mirni. Tu i tamo neki se zaleti još malo onjušiti Simonu. Ona ih prati pogledom, smješkajući se, ali na mene uopće ne obraća pažnju. Nju je pak nemoguće promašiti u onoj jarkoj jakni i cufu. Gledam je i sjetim se da bih joj trebao početi davati konkretne savjete, ali me preduhitri pitanjem.

„Kako si se počeo baviti šetanjem crnih pasa?“ upita.

Slegnem ramenima i ponudim standardni odgovor: „Bio sam na faksu, trebala mi je lova.“

„Ali i dalje to radiš“, kaže mi.

„I dalje mi treba lova.“

„Ma, da, ali koliko možeš zaraditi ovako? Računala sam…“

„Nemoj biti k’o moja stara“, kažem joj, a onda mi je žao. „Gle, cijeli dan je trideset do pedeset kuna, ovisi jel’ vikend, pa tako većinu dana u mjesecu. Sad kad su bili blagdani dobio sam i više. Skupi se.“

Ništa više ne pita dok ne dođemo do parka, a meni se ne da pričati. Bit će vremena da joj sve kažem. Uostalom, možda je bolje da vidi kako to ide, pa da pita što joj nije jasno, umjesto da mene ispituje o mom životu. Odmah dobije povod: u parku nas zaobilazi ono malo ranoranioca što ima, čak i neki vlasnici pasa.

„Zašto?“ upita Simona.

„Crni psi ne ulijevaju povjerenje“, kažem joj. „Nebitno jesu li maleni kao Kameleon ili mrge kao Gord. Nije ograničeno na park. Najrjeđe ih udomljavaju, a i na fotkama ispadaju koma.“

„Zezaš“, smije se, opet. Možda me, ako se nasmije dovoljno puta, to prestane smetati, pomislim.

„Nimalo. Dobiješ samo crnu fleku – probaj.“

Simona izvuče svoj mobitel i pokuša opaliti par slika našeg čopora. Nikome se ne vide ni njuška ni oči. Opet se smije i vrti glavom. Nije joj jasno da zbog toga netko ne bi htio crnoga psa.

„Pa, nije samo zbog toga“, kažem, pomalo nevoljko što moram biti očit.

Iznenadi me kad ne postavlja dalje pitanja, nego kaže: „Znam. Zato sam se i javila da šećem crne pse.“

„Ti si jedna od onih koje žele pomoći, je li?“ upitam je. Samo mi još to treba. „Da impresioniraš dečka?“

Uglavnom su mi dopadali oni koji su htjeli „pomoći“ ili znatiželjnici koji su dolazili u udrugu jer su o nama pročitali u novinama ili vidjeli reportažu. Bilo je i takvih koji su se samo htjeli naslikavati da mogu staviti fotku sebe sa crnim psom na Instagram. Ti su bili najviše razočarani.

„Ne,“ odgovori Simona, „on misli da je to traćenje vremena. Ja samo želim razumjeti.“

Kvragu. Točno je to bio i moj odgovor Tvrtku pred onih osam, odnosno devet godina.

„Mislim da ih sad možemo malo pustiti“, kažem umjesto da joj to priznam.

Došli smo do livade iznad vidikovca, dalje od prometnica i glavnih staza. Otkvačimo povodce i pustimo pse da njuškaju i istražuju. Neće se puno igrati, ni sami ni s drugima. To im nije u karakteru.

„Neće pobjeći?“ upita Simona.

„Ovi moji od mene neće, ali kad dobiješ svoje,“ rekao sam kad a ne ako, primijetim usput, „moraš prvo uspostaviti povjerenje. I, naravno, pokazati im da si ti gazda.“

„Kako?“

„Nježno“, kažem joj i očekujem da će opet prasnuti u smijeh i smisliti neku seksualnu aluziju, ali to ne napravi, pa mi je lakše nastaviti: „Ideš malo po malo. Prvo te moraju slušati kad su na lajni. Ići uz tebe ili malo iza, bez povlačenja. Pratiti te pogledom. Poslušati kad kažeš da stanu ili sjednu.“

Objašnjavam joj dalje. Dio toga vjerojatno je već čula na predavanjima u udruzi, ali ipak sluša. Drugačije je čuti to od šetača, nego samo kao teoriju. Neke joj stvari i pokažem.

„Loki!“ pozovem retrivera, koji veselo dotrči i sjeda preda me. „Vidiš?“ upitam je dok mu dajem keks. „Mora biti pristojan da bi dobio nagradu.“

„Je li to pametno?“ upita ona. „Da te slušaju samo radi hrane?“

„Sve je dobro u početku“, kažem joj. „Glavno da te ne vuku na sve strane. Gord bi ti maltene mogao iščašiti ruku kad ne bi slušao. Da ne kažem kako čak i mali psi jako grizu.“

„A… njihovi vlasnici? Jel’ i njih tako slušaju?“ upita.

„Kako koga“, kažem joj. „Neke da, neke ne. Neki i ne žele raditi sa svojim crnim psima. Misle da ih je lakše ignorirati, prepustiti ih malo meni, pa trpjeti ostatak dana, ili ih zatvoriti.“

„Zatvoriti?“ Simona će, zgroženo.

„A, da,“ kažem joj, „ne mogu svi s njima izaći na kraj. Bolje da ih i zatvore nego da nekoga povrijede.“

„Pa što ih se ne riješe?!“ izleti joj.

Zagledam se u pod i samo odmahnem glavom. To nema smisla objašnjavati. Nema tih riječi kojima bi se ikome dalo razumski izložiti zašto ljudi imaju crne pse i ne mogu ih se riješiti. Ako želi razumjeti, morat će promatrati, a ne slušati objašnjenja nadugačko i naširoko.

„Dobro je ako uopće priznaju da im treba šetač“, kažem na kraju. „Nekima je bed uopće reći da imaju crnoga psa.“

„Znam,“ kaže mi, „kao Benu.“

Iz tona kojim je izgovorila ime shvatim zašto joj je važno razumjeti – Ben je njezin kolega, odnosno dečko. Taman kad joj hoću odgovoriti, zazvoni mi mobitel. Obično me nitko ne zove u ovo doba; znaju da sam sa psima i da se ne volim javljati dok sam na poslu. Broj je fiksni i nije mi poznat.

„Halo?“

„Halo“, čujem glas s druge strane koji se raspituje jesam li to ja, pa nastavlja kad potvrdno odgovorim: „Teta Koviljka ovdje, mamina mušterija, znate, Pavle. Mama mi je dala broj da vam javim – završila je na hitnoj…“

„Što se dogodilo?“ upitam, ne dočekavši da dovrši. „Je li u redu?“

„Bobi je ponorio dok me frčkala“, kaže gospođa. „Sve joj je noge izgrizao.“

Udaljim se od Simone i pasa dok slušam podulje objašnjenje. U jednom trenutku odmaknem mobitel s uha i pogledam datum. Kvragu. Treći je ponedjeljak u siječnju, kad crni psi najviše grizu. Kako sam to mogao zaboraviti?

Sjednem na klupu i bjesomučno razmišljam kako da uredim ostatak dana. Kad se veza prekine, gledam Simonu. Ona mirno stoji i proučava pse koji njuškaju po livadi, svaki za sebe. U jednom se trenutku Gord zaustavi, svine leđa i olakša na travi. Simona izvuče vrećicu i ode to skupiti. Odahnem.

Morat ću joj vjerovati puno brže nego sam planirao, a bit će lakše ako može skupljati drek.

„Čuj, moram hitno u bolnicu“, kažem joj. „Mama…“

„Što je bilo?“ upita, ali kad odmahnem glavom, preinači pitanje: „Mogu pomoći?“

„Da; idemo do mene. Pokazat ću ti gdje je hrana, pa ćeš im dati jesti, pustiti ih da se odmore, a onda opet izvesti u šetnju oko dva. Iza tri vrati svakoga doma, pa se čujemo za dalje.“ Ako bude dalje.

„Okej“, kaže.

Dok se pobrinem za pse, ostavim Simoni ključ, sjednem na tramvaj i doklipšem od okretišta do bolnice, već je prošlo jedanaest. Stara, međutim, još uvijek nije gotova. Čekam je preko sat vremena, a onda se pojavi u kolicima koja gura medicinski tehničar. Preuzmem je i zahvalim, pa mu se zagledam u leđa dok odlazi i pitam se zaradi li išta više nego ja, iako ga sigurno više cijene nego mene.

Stara me lupne svinutom poviješću bolesti kako bih joj se posvetio. Uzmem joj papire iz ruke, preskočim anamnezu i pogledam na samo dno. Prepisali su joj jake analgetike za bol, naravno, ali ono što mi upadne u oči je i preporuka za Zoloft ili Cipralex. Okrenem papir prema staroj i pokažem prstom.

„Znaš li za što su ovi ovdje?“ Kad klimne glavom, osjetim se dovoljno samouvjeren da nastavim: „Mama, trebala bi mi nekad pustiti da uzmem Bobija. Bilo bi ti lakše.“

Stara me pogleda nekim čudnim pogledom, mješavinom sažaljenja i prkosa, ili možda nerazumijevanja i nesklonosti da razumije. Odmahne glavom, ali ništa ne kaže, nego me uzme pod ruku i krene šepati prema stajalištu taksija.

Dok hodamo, kaže: „Znaš, čitala sam članak u kojem piše da crni psi ne postoje. To se nama samo čini. Njihova je dlaka zapravo tamno smeđa. Crna boja uopće ne postoji u prirodi. Samo mi krivo vidimo.“

Ne treba mi svađa, ali ne mogu se suzdržati da ne kažem: „Radim s njima svaki dan, mama. Znam da su stvarni. I znam koliko ljudima pomogne kad ih odvedem u šetnju.“

„Dobro, dobro.“ Umjesto da razgovara dalje o tome, osvrne se unaokolo. „A gdje su ti sad pesi?“

„Sa Simonom“, kažem i sjetim se da moram pogledati imam li od nje propušten poziv ili poruku.

Dok pregledavam mobitel, stara se ozari: „Simona? Cura?“

„Studentica, mama. Došla je u udrugu, pa radimo skupa. I ima dečka.“ Nije zabilježena niti jedna poruka i nijedan propušten poziv. Ne znam je li mi laknulo ili sam razočaran. „A i da ga nema, feministica je.“

„Što ti imaš protiv feministica?“ okreće priču na svoj mlin. Više mi voli postavljati pitanja nego na njih odgovarati. „I otkad?“

Ne da mi se ulaziti u raspravu, pa samo mahnem rukom: „Ma, nemam ja ništa protiv njih, nego one protiv mene. Obično misle da bih se trebao brinuti za ljude, a ne za pse.“

„Pa, ova se brine i za pse“, kaže stara.

Nije u tome poanta. Želio bih da shvate kako volim sve svoje crne pse, ali ih ne šećem zato. Razlog je taj što vlasnici živnu svaki put kad preuzmem brigu za njihove četveronošce, pa se odu bar malo posvetiti sebi i svom životu. Ali na vani moj posao izgleda glupo.

„Nema veze“, kažem joj. „Nego, gdje je Bobi završio?“

„Ne znam“, sliježe ramenima. Onda, nakon kraće stanke, u kojoj su joj se oči napunile suzama tako da dobijem morsku bolest ako u njih gledam, upita: „Možeš ga potražiti? Molim te, Pavle?“

Najradije ne bih, ali odgovorim: „Budem. Kad te otpratim doma, pa ću onda.“

Uđemo u taksi koji nas odveze do kuće, što košta skoro kao moja dnevnica. Kad se sjetim da je Simona još unutra, ne da mi se ulaziti. Kažem staroj da idem odmah potražiti Bobija, neka se odmara i ne zapitkuje Simonu previše. Stara šmrcne, što je najglasnije obećanje koje ću dobiti.

Ne treba mi dugo da ga nađem. Bobi sjedi pred istim onim kafićem u koji je stari zalazio svaki dan i zuri u vrata.

„Nema ga“, kažem njemu, a više sebi. „Dođi, Bobi.“

Posluša me isprve, pa mu lako zakvačim povodac za ogrlicu. Ne znam zašto, ali oduvijek uspijevam pridobiti crne pse da naprave što hoću. Tvrtko, koji je sad predsjednik udruge, kaže da imam prirodni talent. Protrljam lice – nekad bih volio da imam talent za nešto drugo, iskreno.

I dalje mi se ne da doma, pa sjednem na praznu terasu kafića i naručim kavu koju predugo pijem. Poslije se još odvučem do ambulante, da staroj napišu recepte za lijekove. Doktorica čak nakratko izađe iz ordinacije kako bi vidjela Bobija. Ništa ne kaže, samo zahmka i pošalje me u ljekarnu. Sve uspijevam razvući dovoljno dugo da bude iza dva popodne, pa da mogu kući.

Dok staroj predajem lijekove i Bobija, vidim da je isplakala sve one suze dok me nije bilo.

„Molim te, mama, pusti mi da ga šetam bar dok ti noge ne budu bolje. A kad se oporaviš, vidjet ćemo za dalje. Što kažeš?“

Stara naškubi usne, duboko uzdahne i kimne glavom – to je više nego sam se nadao. Poljubim je u čelo i odem u sobu da pregledam Facebook, ali kako legnem na krevet, učas zadrijemam. Probudi me vibriranje mobitela na prsima.

„Hm? Halo?“ Nisam skroz pri sebi.

„Bok, Simona je“, čujem s druge strane. „Čuj, tu sam, pred kućom. Nisi mi rekao kamo s Lokijem.“

Kvragu. „Evo me.“ Odem van samo u majici, pa se tresem od pospanosti i hladnoće dok preuzimam Lokija. Ne namjeravam joj ništa objašnjavati, ali mislim da je shvatila.

„Je li Loki crni pas ili je – crni pas?“ upita Simona, gledajući kako skače od sreće što me vidi.

„Ove prve u udruzi zovemo psinama“, kažem joj. Dobro će joj doći da počne usvajati žargon. „A Loki je crni pas u Churchillovom smislu. On je moj crni pas.“

„Žao mi je“, kaže.

Razmišljam bih li rekao „I meni“ ili „Meni nije“. Na kraju se odlučim za: „Ima i gorih stvari.“

„Ali ne baš puno“, kaže ona. „Toliko pomažeš ljudima s njihovim crnim psima, a onda se i sam nosiš s jednim. Mislim da si potplaćen za to što radiš.“

Ozbiljna je. Nije se već dugo naglas nasmijala, a čini mi se kao da joj je jakna malo manje crvena, a cuf visi na kapi. Nije to skroz loše. Za šetačicu crnih pasa ionako ne valja da je previše optimistična. Za potencijalnu šetačicu crnih pasa, ispravim se.

„Svi su najvažniji poslovi potplaćeni“, kažem joj i pomislim da medicinskog tehničara od ranije – da i ne spominjem vatrogasce, učitelje, roditelje koji njeguju djecu i ljude po raznoraznim udrugama koji se bore za prava ovih ili onih manjina, oboljelih ili zaboravljenih iz nekog drugog razloga. Suvišno mi je sve to izgovoriti na glas, pa samo pustim Lokija u kuću.

Ne znam zašto mi se čini da je Simona ipak čula što sam pomislio. Potvrdno klimne glavom, a onda, hodajući unatrag niz cestu, upita: „Vidimo se opet sutra, pola osam?“

„Vidimo“, kažem i osmjehnem se. Napola smrznuto, ali prvi put ove godine, ako se ne varam.

Spavačica

Nije tipfeler! Priča koju želim danas podijeliti govori o ženi, a ne odjevnom predmetu spavaćici. Na njezino su me uvrštavanje na blog potaknula dva događaja. Prvo, nedavno sam završila radionicu Ljekovitih priča, do koje nikad ne bi došlo da nisam ovu priču podijelila s dragom mi knjižničarkom K.K., koja je u njoj pronašla inspraciju za vlastito ispisivanje nužno potrebne priče. A zatim sam dobila potvrdu da ista priča izlazi u ovogodišnjem HSA Journalu!

Ugodno čitanje 🙂

650 riječi — 3 minute

U zakutku svijeta tako zabačenom da ga se jedva da imenom spomenuti, živjela je – ili, točnije, nije – Spavačica. Okolnosti njezina života bile su takve da je spavala po čitav dan, budila se uvečer kako bi popila nešto vode, a potom bi iznova lijegala na počinak. A dok je spavala, ujedno je i sanjala, pa su je neki prozvali i Sanjačicom. I pravo je bilo tako, jer da tijekom njezina dugačka počinka nije bilo snova, ljudi ne bi ni znali za nju, niti bi je došli posjetiti u udaljenu zemlju gdje je snivala.

A ljudi su uistinu dolazili, zahvaljujući čudesnoj prirodi njezinih snova. Govorilo se da će onaj tko odspava na njezinu jastuku podijeliti i njezine snove te doznati stvari od silne koristi. Ljudi su tako pristizali i posuđivali polovicu njezina jastuka, nakon čega su se ujutro budili neobično omamljeni. Neki su govorili o onome što su vidjeli; drugi nisu. Neki su se svemu smijali, dok je druge to iskustvo duboko dirnulo. Neki su govorili da je sve to besmislica, dok su se drugi kleli da im je promijenila život. Bilo da su se njezini snovi ostvarivali, ili pak imali kakvu drugu vrstu čari za ljude, oni koji su ujutro otišli, nikad se ne bi vratili. Činilo se da nitko ne želi drugu audijenciju; nitko nije smatrao da takvo što valja još jednom proživjeti; i nitko nikad nije upitao želi li ona da joj se život na taj način koristi, ili ipak ne.

Mnogo je bilo nagađanja o tome zašto ona toliko spava. Širile su se glasine o bolesti, o blagoslovu ili kletvi kakvoga čudnog boga, o izvrnutoj i neobjašnjivoj sudbi, o položenu ili pak prekršenu zavjetu, o svetaštvu i vještičarstvu. No još su bujnije bile glasine o onome tko bi mogao okončati što god to bilo. Mada je poljubac istinske ljubavi bio među omiljenijim sredstvima, spominjali su i druge – snažne napitke, vilinske čarolije, pravu hranu, promjenu podneblja, pa čak i pokoju pljusku preko lica. Spavačica, međutim, naoko nije marila za sve to, niti je ikad sama iskazala ikakvo mišljenje o dotičnim stvarima. Njezina je patnja – ukoliko je postojala – bila tihana; odrješita i bez riječi.

Sve se to odvijalo bez ikakve promjene sve dok jednoga dana ne pristiže jahač na dobromu sivcu. Više nije bio u cvijetu mladosti, ali nije ni ona, jer je nekoliko desetljeća provela u nepromjenjivom stanju usnulosti. Ipak, jednu je prednost imala pred jahačem: san je očuvao blagost njezinih crta, mekoću kože i nježnost u očima. Osim što je bio razbarušen od jahanja, jahač je i inače bio čovjek koji je puno propatio u životu. Bio je grub od doživljenih napora, opaljen suncem i vjetrom, a oči su mu bile oštre i nesmiljene. A ipak, kad je prišao Spavačici, kleknuo je pomno kao da se nalazi u hramu; a kad joj je dotaknuo ruku, dodir mu je bio ljubazan kao ljubavniku. Zatim je tako iskreno zajecao da su se svi s poštovanjem povukli.

Te je večeri legao na jastuk pored nje s najvećim marom i nešto joj je prišapnuo na uho tako tiho da nitko nije čuo ni riječi. Potom je, još uvijek je držeći za ruku, utonuo u san i čitavu je noć proveo uz nju. No ujutro je ona bila ta koja se probudila i, prije negoli je izašla iz ložnice, poljubila ga u usta dok se on nije ni pomaknuo. Umila se, uzela koji zalogaj u usta i odjenula se da ode. Svi su unaokolo stajali kao čudom zgromljeni i šaptali među sobom, gledajući u spavačicu koja se probudila. Ali nitko joj se nije usudio približiti dok se uspinjala na sivca, osim vrlo sitne i vrlo kovrčave djevojčice.

I samo se ona usudila upitati, vrlo malenim i jasnim glasom: „Molim vas, gospođice, što vam je to rekao sinoć?“ Na taj se upit žena osmjehne, i zahvalno i tugaljivo, pa odgovori: „Rekao mi je da me je sanjao.“ I s tim se riječima uspravila u sedlu i odjahala.

Gladna kraljevna

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.

Rudar

Povodom Svjetskog dana psihičkoga zdravlja, dijelim s vama priču koja meni puno znači i uvijek je dobro prihvaćena, gdje god je pričam

320 riječi — 2 minute

Budiš se. Ne možeš disati. Ne vidiš. Sama si. Ne osjećaš strah, jer ne osjećaš ništa. Izgubljena si.

Danima naslijepo lutaš kroz vječnu ponoć rudnika. Dani pomalo postaju mjeseci. Godine prolaze a da te niti ne obavijeste kako su minule.

Umorna si. Više se ničemu ne nadaš. Sunce je uspomena koja je izgubila toplinu, postala hladna.

Prestaješ se kretati. Sjedaš. Zatvaraš oči. Potom ih otvoriš. Nema nikakve razlike. Vidiš isto. Ne vidiš ništa. Prazna si.

Čuješ glas.

„Ne boj se“, kaže. „Ja sam Rudar. Koliko si već ovdje dolje?“

Pomišljaš da je glas možda u tvojoj glavi, ali ruka na ramenu tvrdi suprotno.

„I ne znam više“, odgovaraš.

„Gdje ti je obitelj?“ pita. „Prijatelji?“

„Na površini su“, kažeš. „Nikad me neće pronaći ovdje dolje. Oni ne znaju niti da ovo mjesto postoji.“

Rudar sjeda pored tebe. Razgovarate kroz noć. Smiješ se kad ti ispriča o onom putu kad je danima stalno hodao u krug. Smiješ se, jer si jednom i ti napravila isto to.

Plačeš kad ti kaže koliko je osamljen u anemičnim venama rudnika. Plačeš, jer te tvoja samoća ubija. Razumijete se. Dijelite ubod nedaća, pa vas manje boli.

„Postoji li izlaz?“ pitaš.

„Postoji,“ odgovara on, „ali se da naći gledanjem.“

Nekakva buka prekida tvoju zbunjenost. Duboko iz utrobe gravidnoga rudnika čuješ plač neke djevojčice.

„Pomogni mi!“ moli. „Ne znam gdje sam. Izgubila sam se. Želim kući.“

Zastaješ. Zapanjuje te koliko joj poznato zvuči glas. Gotovo bi mogao biti jeka tvoga glasa iz nekoga drugog vremena – kad si i ti bila sama – mada više nisi.

„Spremna?“ upita Rudar. Klimneš glavom, znajući da neće vidjeti. Gesta je namijenjena tebi samoj.

Primaš ga za ruku, pa pođete u smjeru djevojčičinih suza. Drugom rukom prelaziš po hrapavim zidovima rudnika. Zidovi ti postaju poznati. Zidovi počinju poprimati smisao u svojoj besmislenosti. Više ne moraš vidjeti, jer ponovno počinješ osjećati.

Nisi beskorisna. Nisi uzaludan slučaj. Čovjek si. Rudar si.

 

Autor: Adam Lennon (objavljeno s dozvolom)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Ilustratorica: Melissa Davis

Žabac otputovao u Ameriku

Ljetos je u američkom časopisu Storytelling Magazine objavljena jedna moja terapijska priča na engleskom jeziku, pa je ovdje prenosim za domaću publiku.

Žapčić i njegov bunar

660 riječi — 3 minute

Na samom rubu Močvare živjela je žablja obitelj. Svi su njezini članovi bile prave, debele žabe kreketuše koje su uživale u kasnonoćnim razgovorima. Baka-žaba je govorila više od svih, jer je znala mnoge priče, kako o Močvari tako i o Vanka. Močvara je bila dobro mjesto, sigurno ako se izuzmu Dugovrati, mirno, toplo i puno hrane. Vanka je bila užasna zemlja u kojoj su vrebale brojne opasnosti; bilo je to suho i negostoljubivo mjesto ispunjeno čudnim zvukovima, oštrim biljkama i čudovištima koja jedu žabe.

I zato je Žapčić, najmanji u čitavoj obitelji, morao otići i sam vidjeti postoji li uistinu takvo mjesto. Jednog se dana išuljao iz Močvare i otišao do Livade. Tamo je svakako bilo suše, ali ne onoliko koliko si je on to zamišljao, jer je nedavno pala kiša. Skakućući unaokolo, poslužio se novom i izuzetnom hranom, te je na kraju došao do Zida na rubu Šume. Žapčić nikad prije nije vidio Zid, tako da nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti, ali činilo mu se kao mjesto na koje bi valjalo skočiti. Pokušao je jednom ili dvaput i napokon uspio.

A kakav li je samo prizor ugledao! Vidio je Močvaru, Livadu i Šumu. U daljini je čak vidio i Planine, iako im nije znao imena. Vidio je čitavo Nebo koje mu se rasprostrlo nad glavom, pa je od radosti stao skakutati unaokolo. I pri tom je, okrenuvši se oko vlastite osti, ugledao Zdenac. O, kako li je samo divno izgledao! Dubok, taman, mokar i siguran. I miris mu je bio sladak – mirisao je po domu, po miru i dobrom skrovištu. To je potonje Žapčiću iznenada postalo silno neophodno, jer je odjednom iznad glave začuo krik. I mada nije znao ništa o Sovi, Žapčić je bio sasvim siguran da se od nje valja sakriti.

I tako je skočio u Zdenac. Padao je sve niže i niže, lomeći pri tom kosti i ozljeđujući glavu, no na koncu se našao u lokvi hladne, mirne vode. Malo je proplivao, a onda pronašao izbojak na koji je sjeo i zapjevao. Pjevao je da napakosti Sovi i pohvali Nebo koje je još uvijek vidio visoko nad sobom. Pjevao je o vlastitoj pameti i o svojim pustolovinama. Bio je sretan i živ žabac. No kad se spustila noć, bio je usamljeni žabac, omotan tamom i sav prestrašen. Tad je zaplakao i zvao ne bi li ga netko izvukao, ali nitko se nije pojavio.

Nakon jednoga, dva ili možda tri dana – jer žabe ne znaju brojati – Majka-žaba i Otac-žabac pošli su tražiti Žapčića. Jedva su čuli njegov tanušan glas iz bunara, ali kad je dopro do njih, napravili su dugačko uže od trave i izvukli ga van. Žapčića su toplo dočekali u Močvari i te je večeri on pričao priče, a drugi su slušali.

Ali od toga dana Žapčić nekako nije bio osobito sretan u Močvari. Sjećao se Livade i divnoga okusa tamošnjih buba. Sjećao se hladovine pod Šumom. Sjećao se širokoga Neba i dalekih Planina. Ali najviše se od svega sjećao Zdenca. S vremena na vrijeme ponovno bi odlazio do Zida i zagledavao se u dubine Zdenca, prisjećajući se kako je dubok, mračan, mokar i siguran. Kad god bi bio tužan, vraćao bi se da gleda u njega, priželjkujući da uskoči još barem jednom. Obitelj ga se, međutim, stala kloniti zbog takvih čudnovatih navada, pa Žapčić nije bio siguran da bi i drugi put došli po njega. I zato je samo razmišljao o uskakanju, sve vrijeme sjedeći na Zidu.

I da nije bilo jedne nepromišljene Kraljevne s njezinom zlatnom loptom, Žapčić se možda nikad više ne bi ohrabrio na još jedan skok. Ali ona je jednom došla i izgubila loptu, a kad je Žapčić uskočio ne bi li je vratio, otkrio je da je narastao i da može sam iskočiti. Tada je postao silno ponosan i sasvim podoban da postane Kraljević. Drugdje sam pročitao da su otada sretno živjeli dalje, mada mi se nekako čini da je Kraljević i dalje prilično vremena provodio pokraj Zdenca.

Bablje ljeto u Staroj Sušici

350 riječi — 2 minute

Još jednom posljednje dane kolovoza provodim na ljetnoj školi pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Koliko za potencijalne ali i postojeće autore znače radionice u njihovoj organizaciji, a u izvedbi eminentnih domaćih književnika, najbolje govori činjenica da se polaznici iz godine u godinu vraćaju.

Niže je dio teksta koji sam napisala potaknuta dramatičnim događajem koji nas je dočekao trećega dana boravka u idili Gorskoga kotara:

SJEČA

Smreke su krenuli rušiti u osam ujutro. Posjekli su ih deset na sjevernoj strani ceste prije ručka. Osam s juga ostavili su za pune želuce. Do petnaest sati ostale su još tri. Dan ranije uhvatila sam ih mobitelom. Rubile su konačne metre ceste od Vrbovskoga do sušičkog dvorca. Danas želim ponoviti sliku bez stogodišnjeg špalira.

Kako ne bih čekala u mjestu dok zadnje smreke padaju na ledinu između vrta i igrališta, okrenem im leđa i spustim se niz brijeg, suprotno od ceste za Vrbovsko. Na pola puta dolje, začujem režanje pasa, iz pluća. Želudac mi se stisne, srce zašumi u ušima. Okrenem se, ali ih ne vidim. Pogledam uz brijeg; to se opet pale motorne pile. Iz daljine zvuče kao divlji psi.

Na dnu brijega su radovi za koje treba privremeni semafor. Ovdje ništa ne ruše, nego kopaju plinovod. Neću ovjekovječiti ni radove ni radnike. Mobitel naginjem nad potok obrastao lopočima, nadvijen jasenima i johama, čak se i borić našao, srebren u sjeni mosta.

(…)

Odem prema jezercu, koje pokriva nekadašnju staklarnicu, pa u šumu. Među bukvom, paprati, grabom i koprivom, među čičkom i žutim cvijećem koje zuji pčelama, ima i smreka. Stoje tamo bez dvorca na koje bi pale i ceste koju bi podigle korijenjem.

Kad se vratim do sušičkoga dvorca, ni posljednjih triju smreka više nema. Cesta od Vrbovskoga je prazna. Pokraj nje dva radnika u zaštitnoj odjeći kupe oljuštenu koru s asfalta. Samo su suvišne grane i miris smrekine smole ostali od drveća koje je odvezao kamion Klanatransa.

Stanem pokraj ceste i podignem mobitel namješten na kameru. Pored mene prođu dva dječaka na biciklima. U vožnji dižu guzice sa siceva, mašu.

„Hej, Silvo,“ jedan vikne radniku sa žutim šljemom, „postavite sad nova i bolja!“