Priče mogu rastjerati tamu

270 riječi — 1,5 minuta

U svom romanu „Zaposjedanje“, britanska autorica Antonia Susan Byatt govori o studenom kao prvom od dva Crna mjeseca. Sve do Božića i povratka sunca, u Bretanji je – priča ona – bio običaj rastjerivati tamu tako da se ljudi okupe i pripovijedaju, često uz neki posao.

U Hrvatskoj je dugo vremena bilo slično. I kod nas se pripovijedalo zimi, za večerom ili uz vatru, ali također i uz razne poslove: kad se prelo, obrađivalo kukuruz, na ispaši ili dok se pekla rakija. Pripovijedanjem se također kratilo vrijeme provedeno na putovanju, u bolnici ili vojsci. S dolaskom radija, a osobito televizije, takve su situacije postale sve rjeđe. Danas se pripovijeda uglavnom djeci i uglavnom tijekom posebno osmišljenih događaja koji su odmaknuti od svakodnevnog života i rada. Mnoge su priče zaboravljene, dok su druge završile na stranicama knjiga, pa ih eventualno možemo čitati, često samo za sebe.

Ali, kao što je primijetila Sabina iz „Zaposjedanja“, zapisanoj priči kao da nedostaje života – jer nema pripovjedačevog daha da je oživi. Priče su prekrasne na papiru, ali tek kad ih izgovorimo pred drugima, kad im udahnemo život pripovijedanjem, dobivaju stvarnu moć da rastjeraju tamu i povežu ljude.

Ono što sam često doživjela kao pripovjedačica je da nam to i dalje treba. Rijetko se nađe netko da ne uživa u pripovijedanju, u živoj riječi koja se dijeli između kazivača i publike. U mračna vremena — bilo osobna, bilo globalna — priča je poput svjetla. Možda je maleno, ali nam pomaže da vidimo sebe i druge. Ta njezina moć još uvijek postoji i prepoznaje se, samo trebamo otkriti načine kako da je iskoristimo u novom dobu.

Kakve ćete priče pričati ovog studenog?

Čardak ni na zemlji ni na nebu

Nedavno sam naišla na priču koju sam ispripovijedala samo jednom — i ne namjeravam je ponoviti. Iako se bavim bajkama i strastveno zagovaram njihovu važnost, kako za djecu tako i za odrasle, moja feministička duša konačno je našla jednu koju ničim ne može opravdati. Zato sam je odlučila izmijeniti i ukloniti iz nje potpuno besmislenu patnju žene, kojoj se ne nudi nikakva alternativa.

(Svakako bi se dalo raspravljati i o zaštiti životinja, ali to je jedna druga priča i morat ću je pričati drugi put.)

Slikovni rezultat za čardak

760 riječi — 4 minute

Bio jedan car, pa imao tri sina. Braća jednom reknu ocu da bi oni rado svoju sreću potražili. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im svakome po konja i ostalo što treba za put, i tako oni odu.

Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na zemlji ni na nebu. Došavši tamo, odmah se stanu dogovarati kako bi se u nj popeli, i poslije dugog promišljanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja zakolje, i od kože konjske da iskroje oputu, pa pričvrstivši jedan kraj od nje za strijelu, da puste odozdo strijelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli.

Mlađa dva brata reknu najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne htjede, pa ni srednji isto ne htjede. Onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove iskroji oputu, jedan kraj od nje veže za strijelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penje uz oputu, opet najstariji i srednji ne htjedoše se peti, nego se popne najmlađi.

Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe u drugu, i tako naiđe na jednu sobu u kojoj vidi zmaja kako spava. Ne htjede pobjeći, već uzme buzdovan, pa mahne njime i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mjesto gdje ga je on udario, pa reče: “Baš ovdje me nešto ugrizlo”. Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, a zmaj opet reče: “Opet me nešto ovdje ugrizlo.”

Kad on i treći put zamahne da ga udari, učini to u trbuh, i kako ga udari, zmaj ostane na mjestu mrtav.

Stane sad obilaziti sve sobe. Prvo uđe u jednu sobu u kojoj je bio jedan vran konj za jaslama privezan s cijelim takumom od čistoga srebra. Potom uđe u drugu sobu u kojoj je za jaslama stajao bijeli konj s takumom od suhoga zlata. Na kraju uđe u treću sobu gdje je za jaslama bio kulatast konj i na njemu takum dragim kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda dođe u jednu sobu u kojoj je djevojka jedna sjedila za zlatnim đerđefom i zlatnom žicom vezla. Iz te sobe dođe u drugu u kojoj je druga djevojka zlatne žice ispredala. A na kraju dođe u sobu u kojoj je treća djevojka biser nizala, i pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka s pilićima biser kljucala.

Sve ovo obišavši i vidjevši, vrati se natrag u onu sobu gdje je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče napolje i baci na zemlju, a braća, kad ga vide, umalo ih groznica ne uhvati.

Potom najmlađi brat spusti sve tri djevojke svaku s njezinim radom, jednu za drugom; spuštajući djevojke braći, svaku je namjenjivao čija će koja biti, a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, on nju za sebe namijeni. Braća njegova, zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao i izbavio, presijeku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče kod ovaca, i preobuku ga umjesto brata svoga ocu povedu, a djevojkama oštro zaprete da nikome ne kazuju što su učinili.

Poslije nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća, njegova i ono čobanče onim djevojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat vjenčavao, on uzjaše na vranca, pa, baš kada su svatovi iz crkve izlazili, doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, udari malo buzdovanom u leđa, da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi, a on, u ono isto vreme kad su svatovi iz crkve išli, doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari, da se odmah s konja premetnuo, pa između svatova opet odleti.

Naposljetku, doznavši da se čobanče njegovom djevojkom ženi, uzjaše na kulaša, i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu, da je na mjestu mrtav pao. Svatovi onda skoče da ga uhvate, ali on ne htjede ni bježati, nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u kome je on zmaja ubio. To sve posvjedoče i one djevojke.

Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i otjera ih odmah od sebe, a najmlađega oženi djevojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakon sebe da caruje.

 

Izvornu priču možete pročitati ovdje.

Vilinska supruga

340 riječi — 2 minute

Postoje narodne priče o vilinskim suprugama koje dolaze uz čudnovate uvjete i tvrde da će vas ostaviti, ako ih ne ispunite. I naravno da suprug zaboravi i napravi ono što ne smije – obično triput – pa vilinska supruga ode i ne vrati se. Mislim da su ovo poučne priče – ne o tome kako se ne treba petljati s onostranim ženama, nego o svakodnevnom životu.

Možda su nam životi ispunjeni sitnim blagoslovima o kojima nikad zapravo ne porazmislimo. Uzimamo ih zdravo za gotovo, kao i ljude koji su njihovim dijelom (ako u danim okolnostima postoje ljudi). To što uvjeti nisu eksplicitno izrečeni ne znači da ne postoje. Ako se ne brinemo za ono što nam je došlo u život i to ne poštujemo, možda će se nepovratno oštetiti. Možda će nas ostaviti. Možda više neće raditi u našu korist. Vrijedne stvari koje propadnu kad im ne posvećujemo pažnju koju zaslužuju, nalik su vilinskim suprugama.

Uvjeti nisu loša stvar. Često nisu onako proizvoljni kao u pričama o vilinskim suprugama. Uvjeti koje trebamo ispuniti obično su neophodni kako bi stvari i dalje funkcionirale. Ako se ne brinete za svoj alat, zahrđat će, oštetiti se, izgubiti – nije njegova svjesna odluka da vam tako uzvrati, nego neizbježna posljedica vašega ponašanja. Ljudi nisu puno drugačiji, pa i oni mogu propasti ako se loše prema njima ophodimo. Bajka o guski koja liježe zlatna jaja drži se slične potke. Onoga tko u vašem životu liježe zlatna jaja ne biste smjeli uzimati zdravo za gotovo. Ako imate takvu osobu, vjerojatno postoji razlog što liježe jaja – možda iz ljubavi, osjećaja dužnosti ili želje da vidi kako rastete i napredujete. Potkopajte nekako taj razlog, pa će jaja nestati.

Ono što je pouzdano i značajno, lako uzmemo zdravo za gotovo. Roditeljsku ljubav. Prijateljevu podršku. Lijepi dom. Prekrasan okoliš. Zrak koji udišemo. Zdrav ekosustav koji podržava život. Čistu vodu. Sve te stvari možemo zagaditi kad se prema njima ophodimo bezobzirno, omalovažavajuće. Ako uništimo ono što smo bez traženja dobili, tada nas, baš poput vilinske supruge, može zauvijek napustiti i nikad se ne osvrnuti.

Autorica: Nimue Brown

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Tekst je, uz autoričino dopuštenje, preuzet s njezinoga bloga te ga u originalu možete pročitati ovdje.

Pepeljuga na hrvatski način

Razne zemlje imaju razne varijante poznatih priča. Ovo je Pepeljuga kakva se pričala u našim krajevima prije više od stotinu godina — nema plesa, nema druge sestre, kao ni dobre vile, ali odjednom su tu krave, proso, nedjelja u crkvi i papuča umjesto cipele.

1450 riječi — 7 minuta

Prele djevojke kod goveda oko jedne duboke jame, a dođe nekakav starac bijele brade do pojasa, pa im reče: „Djevojke! Čuvajte se vi te jame, jer da čije vreteno upadne u nju, majka bi joj se odmah pretvorila u kravu.“

Ovo rekavši starac ode, a djevojke onda, čudeći se njegovim riječima, još se više približe jami te se stanu nad nju navirivati i razgledati je. Jednoj, koja se zvala Mara i bila najljepša među njima, vreteno se tako izmakne iz ruke i padne u jamu. Kad ona tu večer dođe kući, a majka joj posala kravom i stoji pred kućom. Otada je i tu kravu gonila na pašu s drugim govedima.

Poslije nekog vremena, Marin se otac oženi udovicom koja dovede jednu svoju kćer. Maćeha stane odmah mrziti svoju pastorku, osobito zato što je bila mnogo ljepša od njene kćeri. Zabranjivala je Mari da se umiva, češlja i preoblači te je stalno tražila razloge da je kori i muči. Jednom joj ujutro dade torbu punu kudjelje, pa joj reče: „Ako ovo sve danas ne smotaš u klupko, ne vraćaj se navečer doma ili ću te ubiti.“

Djevojka sirota, idući za govedima, prela je koliko je mogla. Kad o podne goveda poliježu na odmor, ona stane plakati, jer se na kudjelji ništa od njezinoga posla nije vidjelo.

Kad je takvu uplakanu vidi ona krava što joj je bila majka, zapita što joj je, a Mara kaže sve redom. Želeći je utješiti, krava joj reče da se za to nimalo ne brine. „Ja ću kudjelju uzimati u usta i žvakati, pa će se na moje uho pomoliti nit, a ti je uhvati i motaj u klupko.“

Tako i učine. Krava stane kudjelju u usta uzimati i žvakati, a djevojka joj na uho nit izvlači i mota, pa odmah budu gotove.

Kad djevojka tu večer maćehi dade veliko klupko, maćeha se veoma začudi, pa joj sutradan dade još više kudjelje. Kad Mada i ovo oprede i smota kao ono prije, i navečer donese klupko gotovo, maćeha pomisli da joj to pomažu prijateljice, pa joj treći dan dade još više kudjelje. Za njom kradom pošalje i svoju kćer, da gleda tko Mari pomaže presti i motati. Kad se poslana djevojka primakne bliže, vidje kako krava kudjelju uzima i žvače, a Mara na njezino uho pređu mota. Vrati se kući i sve ispriča svojoj majci.

Maćeha potom navali na svojega muža da se krava ona zakolje. Muž je najprije ženu od toga odvraćao, ali kad se žena nije dala odgovoriti, pristane i kaže joj točno koji će da biti kolinje. Kad Mara za to dozna, stane plakati, a kad je krava zapita zašto plače, ona joj sve kaže kako jest.

Krava će potom: „Samo šuti i ne plači, ali kad me zakolju, nemoj jesti moga mesa, nego mi skupi kosti, pa ih iza kuće pod tim i tim kamenom zakopaj u zemlju. Kad bude kakva nevolja, dođi  na moj grob i naći ćeš pomoć.“

Kad kravu zakolju i meso joj stanu jesti, Mara ga nije htjela okusiti, govoreći da nije gladna. Umjesto toga, prikupila je sve kosti, pa ih zakopala tamo gdje joj je krava rekla. Djevojka je poslije toga najviše radila i služila po kući, nosila vodu, gotovila jelo, prala posuđe, mela kuću i radila sve ostale kućne poslove. Zato se najviše oko vatre nalazila, pa je maćeha i njezina kći prozovu Pepeljugom.

Jednom u nedjelju maćeha se sa svojom kćeri opremila za u crkvu. Po kući prospe pun sanduk prosa, pa reče Mari Pepeljugi: „Ti, Pepeljugo, ako ovo sve proso ne pokupiš i ručak ne zgotoviš dok mi iz crkve dođemo, ubit ću te.“

Kad one odu u crkvu, djevojka sirota stane plakati, govoreći u sebi: „Za ručak se ne brinem, lako ću ga zgotoviti, ali tko će toliko proso pokupiti!“

Uto joj padne na um što joj je krava rekla, ako kad bude u nevolji da ide na njezin grob i da će naći pomoć, pa odmah otrči onamo. Kad tamo, ima što vidjeti! N grobu stoji veliki sanduk otvoren, pun svakojakih dragocjenih haljina, a na zaklopcu dva bijela goluba, pa joj kažu: „Maro, uzmi iz sanduka haljine koje hoćeš, pa se obuci i idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“

Ona vesela uzme prve haljine s vrha, sve od same svile, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi sve se žensko i muško začudi njezinoj ljepoti i njezinim haljinama, a najviše su se čudili, jer nitko nije znao tko je ni otkud je. Osobito joj se začudi i oko na nju baci carski sin koji se ondje zatekao. Kad bude tik pred kraj službe božje, ona se iz crkve iskrade, pa bježi kući. Svukavši svoje haljine, stavi ih u sanduk,  a on se sam zatvori i nestane ga.

Pepeljuga se brže prikuči vatri. Kad tamo, a ono proso pokupljeno, ručak gotov i sve uređeno. Malo postoji, ali eto joj maćehe s kćeri iz crkve. Vrlo se začude kad sve vide uređeno, pa i proso pokupljeno.

Kad bude druga nedjelja, maćeha se sa svojom kćeri spremi opet u crkvu. Na odlasku prospe još više prosa po kući, pa kaže Pepeljugi kao i prije: „Ako to sve proso ne pokupiš, ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš dok stignemo iz crkve, ubit ću te.“

Kad njih dvije odu u crkvu, Pepeljuga odmah pođe na majčin grob. Kad tamo, a sanduk ponovno otvoren, kao i prije, a na zaklopcu sjede dva bijela goluba, pa joj govore: „Obuci se ti, Maro, pa idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“

Onda ona uzme iz sanduka haljine sve od čistog srebra, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi joj se opet sve začudi, još više nego prije, a carev sin očiju nije skidao s nje. Ali kad bude tik pred kraj službe božje, ona se između naroda nekako iskrade, pa bježi kući. Brže bolje se svuče i haljine stavi u sanduk, pa ode k vatri. Kad joj maćeha sa svojom kćeri dođe iz crkve, još više se začude kad vide proso pokupljeno, ručak gotov i ostalo sve uređeno te se nikako nisu mogle načuditi.

Kad bude treća nedjelja, one se opet spreme u crkvu, pa na pohodu maćeha prospe još više prosa po kući i kaže Pepeljugi kao i prije: „Ako ovo proso sve ne pokupiš, ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš, dok mi dođemo iz crkve, ubit ću te.“

Kad njih dvije odu iz kuće, Pepeljuga odmah k majčinu grobu i nađe opet sanduk otvoren i na zaklopcu dva bijela goluba koji joj rekoše neka se obuče i ode u crkvu, a da se ne brine ni za što u kući. Onda ona uzme iz sanduka haljine, sve od suha zlata, pa se obuče i ode u crkvu. U crkvi joj se svi začude još više, a carev se sin dosjetio da je ne pušta kao prije, već da je čuva da vidi kuda će.

Kad bude pri kraju služba božja, a ona pođe, carev ju je sin u stopu slijedio. I dok se ona tako između naroda provlačila i bježala, nekako joj ispadne papuča s desne noge, a kako nije imala kad tražiti je, pobjegne bosonoga. Papuču joj uzme carev sin. Došavši kući, svuče se i haljine stavi u sanduk, pa odmah k vatri kao i prije.

Carev sin potom zađe s onom njezinom papučom, da je traži po svem carstvu, isprobavajući svakoj djevojci papuču na nogu. Ali jednoj je duga, jednoj kratka, jednoj široka i niti jednoj ne pristaje. Tako iduće od kuće do kuće, dođe i do kuće Marina oca.

Maćeha njezina, kad je vidjela da će carev sin doći i njihovoj kući da traži onu djevojku, sakrije Maru pod korito pred kućom. Kad carev sin dođe s papučom i zapisa imaju li kakvu djevojku u kući, ona mu kaže da imaju i izvede mu svoju kćer. Kad joj papuču isproba na nogu, papuča joj se ni na prste ne može navući. Onda carev sin zapita imaju li u kući kakvu djevojku, a ona mu kaže da nemaju više nikakve.

Uto pijevac skoči na korito, pa zapjeva: „Kukuriku! Evo je pod koritom!“

Maćeha poviče: „Iš, orao te odnio!“

Carev sin, to čuvši, potrči brže bolje ka koritu, pa ga digne. Kad tamo, a to pod njim ona ista djevojka što je bila u crkvi i u onim istim haljinama u kojima je treći put bila, samo bez papuče na desnoj nozi. Kad je carev sin ugleda, on se gotovo obeznani od radosti, pa joj papuču obuje na desnu nogu. Vidjevši da joj ne samo pristaje na nogu, nego da je i upravo onakva kao i papuča s lijeve noge, odvede je svome dvoru i oženi se njome.

 

Izvor: Narodne pripovijetke, Matica hrvatska, Zagreb, 1911.

Prilagodba: Srebrenka Peregrin
(Izmjene su minimalne, a odnose se na pojedine riječi koje se više ne upotrebljavaju kao i povremeno skraćene rečenice.)

Moja omiljena priča (jedna od mnogih!)

Kata Orašarka

– škotska narodna –

1120 riječi – 6 minuta

Bili nekoć kralj i kraljica, u toj kao u mnogim drugim zemljama. Kralj je imao kćerku Anu, a kraljica Katu, ali je Ana bila puno ljepša od kraljičine kćeri, mada su se voljele poput pravih sestara. Kraljica je bila ljubomorna što je kraljeva kći ljepša od njezine, pa je stala snovati kako bi joj upropastila ljepotu. Posavjetovala se sa starom kokošarkom, koja joj reče neka djevojku pošalje k njoj sljedećega jutra bez doručka.

Tako je rano sljedećega jutra kraljica rekla Ani: „Pođi, draga moja, do kokošarke što živi na ledini, pa zatraži od nje koje jaje.“ Ana pođe, ali dok je prolazila kroz kuhinju, ugleda koricu kruha, koju uze i pojede dok je hodala.

Kad je došla do kokošarke tražiti jaja, kao što joj je rečeno, kokošarka će njoj ovako: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Djevojka učini kako joj je rečeno, ali ništa se ne dogodi. „Pođi svojoj materi pa joj reci da bolje zaključava smočnicu“, rekla je kokošarka. Tako Ana pođe kući kraljici i poruči joj što je kokošarka rekla. Kraljica je po tome znala da je djevojka nešto jela, pa je sljedećega jutra pazila i poslala je bez doručka. No kraljevna je ugledala ljude iz sela koji su brali grašak uz cestu, pa kako bijaše vrlo ljubazna, razmijeni s njima koju riječ i prihvati šačicu graška, koje je pojela putem.

Kad je došla do kokošarke, ova će joj: „Podigni poklopac onoga tamo lonca i pogledaj.“ Ana tako podigne poklopac, ali ništa se ne dogodi. Tada se kokoparka neuobičajeno silno rasrdi, pa reče Ani: „Reci svojoj materi da lonac neće proključati ako pod njim nema vatre.“ Ana tako pođe kući i prenese sve kraljici.

Trećega dana, kraljica je sama pošla s djevojkom do kokošarke. Ovoga puta, kad je Ana podigla poklopac, s ramena joj se skotrlja njezina lijepa glavica, a na njeno mjesto skoči ovčja. Kraljica je sada bila sasvim zadovoljna i vratila se kući.

Njezina kći Kata, međutim, uze fini pamučni ruba, pa njime ovije sestrinu glavu i povede je za ruku, tako da obje odoše u svijet tražiti sreću. Išle su, i išle, i išle, sve dok ne stigoše do nekoga dvorca. Kata pokuca na vrata i zamoli da ih prime na konak – i nju i bolesnu joj sestru. Ušle su i otkrile da se radi o dvorcu nekoga kralja koji je imao dva sina, od kojih je jedan kopnio, a da nitko nije umio otkriti od čega na smrt pobolijeva. Najčudnije od svega bijaše da onoga tko bi se noću za njega skrbio ujutro više ne bi bilo. Stoga je kralj ponudio vreću srebra svakome tko bi bdio uz njega. E, sad, Kata bijaše vrlo hrabra djevojka, pa je ponudila da će ona biti uza nj.

Sve bijaše dobro do ponoći. No kad odzvoni sredina noći, bolesni kraljević ustane, odjene se i klizne niz stube. Kata ga je slijedila, mada se činilo kako on nju uopće ne primjećuje. Kraljević pođe do staja, osedla svoga konja, dozove lovnoga psa i uskoči u sedlo, a Kata se lakonoga vine za njim. Odjašu tako kraljević i Kata kroz zelenu šumu. Dok prolažaše njome, Kata je brala orahe sa stabala i punila njime svoju pregaču. Jahali su sve dalje i dalje, dok se stigoše do zelenoga brijega. Kraljević ovdje privuče uzde k sebi i progovori: „Otvori se, zeleni briježe, otvori, i propusti mladoga kraljevića s atom njegovim i psom“, a Kada doda: „i djevom njegovom za leđima mu.“

Istog se trena zeleni brijeg otvorio, pa oni prođoše. Kraljević uđe u čudesnu dvoranu, blistavo rasvijetljenu, a mnoštvo prekrasnih vila okruži ga i odvede na ples. U međuvremenu se Kata, tako da je nitko ne opazi, skrije iza vrata. Odonud je gledala kraljevića kako pleše, i pleše, i pleše, sve dok više ne mogaše plesati, nego se sručio na divan. Vile bi ga tada hladile lepezama dok ne bi ponovno ustao i nastavio s plesom.

Na posljetku zakukuriče pijetao, a kraljević pohita sjesti u sedlo; Kata skoči za njima, pa odjahaše kući. Kad je jutarnje sunce pomolilo glavu, dvorjani uđoše i nađoše Katu kako sjedi kod peći i krcka orahe. Kata im reče da je kraljeviću bilo dobro tijekom noći, ali neće sjediti uz njega još jednom, ukoliko joj ne daju vrećicu zlata.

Druga je noć prošla istovjetno prvoj. Kraljević je ustao u ponoć i odjahao do zelenoga brijega, na vilinski bal, a Kata je išla s njim, skupljajući orahe dok su jahali šumom. Ovoga puta nije gledala kraljevića, jer je znala da će plesati, i plesati, i plesati. No ugledala je vilinsko djetešce koje se igralo nekakvim štapićem i načula kako jedna vila govori: „Od tri dodira onim štapićem Katina bi bolesna sestra postala lijepa kao nekoć.“ Tako je Kata zakotrljala nekolicinu oraha prema vilinskom djetiću i nastavila ih je kotrljati sve dok se djetešce nije uputilo za orasima i pustilo štapić iz ruku, pa ga je Kata dohvatila i uvila u pregaču. A kad je pijetao zakukurikao, odjahali su kući kao i prije. Čim se Kata vratila u svoju sobu, pohitala je dotaknuti Anu triput štapićem, na što je gadna ovčja glava otpala, a ona ponovno postade ljepotica kao i ranije.

Treću je noć Kata pristala motriti bolesnoga kraljevića, samo ukoliko bi joj dopustili da se za njega uda. Sve se odvilo isto kao i prve dvije noći. Ovoga se puta vilinsko djetešce igralo ptičicom; Kata je čula kako jedna od vila kaže: „Od tri zalogaja one ptičice, bolesni bi kraljević bio zdrav kao i ranije.“ Kata zakotrlja sve orahe koje je imala prema vilinskom djetetu sve dok ono ne ispusti ptičicu, pa je Kata uvije u svoju prergaču.

Kad je pijetao zakukurikao, ponovno su krenuli, ali umjesto da krcka orahe kao inače, Kata je ovoga puta operušala i skuhala ptičicu. Doskora se posvuda osjetio uistinu slastan miris. „O,“ reče bolesni kraljević, „volio bih okusiti zalogaj te ptičice“, pa mu je Kata i pružila zaloga ptičice, a on se uspravio na lakat. Malo po malo i zavapio je: „O, da mi je bar još jedan zalogaj te ptičice!“ a Kata mu doda još jedan zalogaj, tako da je sjeo na postelju. Zatim ponovno reče: „O, da mi je bar i treći zalogaj te ptičice!“ Tako mu Kata dade i treći zalogaj, a on ustade sasvim zdrav, odjene se i sjedne pokraj vatre, tako da su dvorjani, ušavši sljedeće jutro u odaje, našli Katu i mladoga kraljevića kako zajedno krckaju orahe.

U međuvremenu je njegov brat upoznao Anu, pa se u nju zaljubio, baš kao i svatko drugi tko bi ugledao njezino slatko i lijepo lice. Tako se bolesni sin oženio za zdravu sestru, a zdravi sin za bolesnu sestru. Kažu da i u životu i smrti sretni su bili te nikad iz suhe čaše nisu pili.

 

Izvor: Wikisource

Autor: Joseph Jacobs

Prijevod: Srebrenka Peregrin