Izvori za priče: Internet

300 riječi – 1,5 minuta

Iako mnogih divnih priča još uvijek nema online, Internet je izvrstan izvor priča koje nemaju copyright, pa ih možete bez puno zavrzlama pripovijedati, prevoditi i dijeliti. Evo nekoliko mojih omiljenih mjesta – sva na engleskom.

Fairytalez.com – najnovije i najdraže otkriće, s preko 2.500 bajki i priča iz cijeloga svijeta. Možete ih pretraživati po regijama ili autorima i zbirkama. Također možete objavljivati svoje bajke na njihovim stranicama — moje su ovdje.

SurLaLune – jedna od stranica kojima se vraćam otkad sam počela pripovijedati. Obrađene su neke od najpoznatijih vrsta priča, s detaljnim fusnotama i poveznicama na slične priče u drugim kulturama.

Knjige priča za djecu – nedavno je objavljena kolekcija iz Baldwin Library of Historical Children’s Lliterature sa Sveučilišta na Floridi. Navedeni link vodi do knjiga bajki, ali možete pogledati i ostale knjige, ako kliknete ovdje.

D. L. Ashliman – umirovljeni profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu održava ovu stranicu na kojoj možete pronaći cijelo bogatstvo najrazličitijih priča, predaji i bajki.

Aaron Shepard — stranica s nizom priča, kategoriziranih prema temama te detaljno razrađenima po broju riječi, kulturi i primjerenoj dobi. Ima i dodatnog materijala o pripovijedanju.

Braća Grimm – ovdje su na adresi projekta Gutenberg, gdje možete pronaći još hrpu drugih knjiga, na raznim jezicima svijeta

Andrew Lang – popularni kolekcionar priča iz Engleske, objavio je niz zbirki s pričama iz cijeloga svijeta. Na stranici postoje poveznice na svaku zasebno.

Sacred Texts – još jedno mjesto na kojem možete naći mnoštvo objavljenih knjiga, ali zahtijeva određenu količinu vremena i živaca da se sve prekopa.

Stories to Grow By – manje se koristim ovom stranicom, ali je dobra ako radite s mlađom djecom.

Budističke pričeovdje i ovdje možete pronaći priče iz budističke tradicije.

Priče sjevernoameričkih Indijanaca – 1.400 priča razvrstanih po plemenima i vrlo jednostavne za pretraživanje.

Sufi priče – na linku možete doslovno prolistati i pročitati knjigu Priče derviša koju je objavio Idries Shah.

Imate li svoje najdraže internetske izvore? Koji su?

Što se (i tko) obuva u pričama

500 riječi – 2,5 minute

Nikakvo čudo da su mnoge vrste obuće završile u pričama. Ljudi se, naime, obuvaju već skoro 40,000 godina! Doduše, ne uvijek (Indijanci nisu nosili mokasine po kiši), ne svuda (Grci i Indijci preferirali su biti bosonogi) i ne svi (viši staleži prvi su došli do obuće). Ali, dosta povijesti. Evo nekih neobičnih vrsta cipela koje se spominju u bajkama:

Zelene cipele. Stavljam ih prve, jer su mi upravo cipele kakve je dobio Tam Lin u vilinskoj zemlji dale ideju za pisanje današnjeg bloga. Nisam se nigdje drugdje susrela s ovom bojom, pa me je iznenadilo kad sam čula za njih.

Srebrne cipele. Još jedna vrsta cipela povezana s čudesnom zemljom. Originalne cipele koje je Dorothy nosila u zemlji Oz, zapravo su bile od srebra. No kako bi ih bilo teško prikazati na „cesti od žutih opeka“, pri snimanju filma odlučili su se za:

Crvene cipele. Osim u filmu o Dorothy, moja omiljena boja cipela spominje se i u prvoj Pepeljugi, onoj iz Egipta, kao i Andersenovoj istoimenoj bajci. U egipatskoj verziji „cipelica crvena poput ruže“ pomogla je junakinji da se uda za faraona. U Andersenovoj je manje pozitivna i ukazuje na bol, patnju i odricanje.

Staklene cipele. Kad već spominjem Pepeljugu, moram spomenuti ovu vrstu cipela, koja postoji u najpoznatijoj, Disneyjevoj verziji, preuzetoj od Charlesa Perraulta. Neko se vrijeme smatralo da se radi o krivom prijevodu i da cipele nisu staklene, nego od zečje kože, ali se na kraju ispostavilo da je to jednostavno osobni pečat g. Perraulta. Nažalost, zakoni fizike ne dopuštaju ovu izvedbu cipela izvan priča.

Željezne cipele. Među nenosive cipele, svakako se ubraja i ova kategorija, uglavnom namijenjena tome da muči onu koja ih nosi. (Koliko znam, nijedan ih se muškarac nije usudio obuti.) U ruskim ih bajkama mora istrošiti djevojka zaljubljena u Finistu sivoga sokola, dok traži svoga dragoga. Kod braće Grimm — u originalnoj verziji — užare ih, pa tjeraju Snjeguljičinu maćehu da u njima pleše dok ne umre.

Poderane cipele. Neke su cipele slavne po tome što im nije trebalo dugo da se poderu. Tako u priči o rasplesanim kraljevnama, dvanaest sestara uspijeva svake noći poderati po jedan par cipela! Motivacija čitave bajke je pokušaj kralja da uštedi na izdacima za obuću.

Osim cipela, tu su i čizme. Dvije su vrste najpopularnije:

Čizme od sedam liga. Ova pomoć pri putovanju pojavljuje se u pričama kao što su Perraultov „Palčić“, Grimmov „Dragi Roland“ i norveška bajka „Dvorac Soria Moria“. Zanimljivo je da pri tom sedam liga predstavlja 30-35 kilometara, što je udaljenost za koju se smatralo da čovjek može prehodati u jedan dan.

Mačkove čizme. Nema točnog opisa čizama zahvaljujući kojima je mačak mlinarovog sina počeo hodati na dvije noge, osim da su bile „napravljene po mjeri“ baš za njega.

Za kraj, tu je i raznovrsna obuća koju izrađuju postolari, česti junaci bajki i priča. U talijanskoj verziji, lukavi postolar uspijeva prevariti razbojnike koji ga žele opljačkati. U češkoj bajci, o koju se oslanja i Šenoina balada, postolar vara vraga. A u poznatoj germanskoj (njemačkoj i engleskoj) priči, obuća je kožna. Izrađuju je vilenjaci za siromašnog postolara, kako bi ih prodao i zaradio za život.

Zatvorili krug smo, znaj –
zato priči stiže kraj.

Put u zemlju bajki

280 riječi – 1,5 minuta

Bajke često prozivaju zbog crno-bijeloga pogleda na svijet. Vještice su ružne i zle, kraljevne su lijepe i dobre. Životinje pomažu, a vile varaju – mada zna biti i obratno. Zanimljivo je, međutim, da se u vilinsku zemlju ili zemlju bajki ne ide niti putem dobra, niti putem zla.

U škotskoj baladi o Tam Linu (Čestitom Tomi, Tomi Stihotvorcu, poznatom i kao Tamerlane, kojeg je u svojoj pjesničkoj zbirci ovjekovječio Edgar Allan Poe) govori se o tri različita puta. Uzani put obrastao trnjem i žbunjem malo tko traži, mada je to put Pravednosti. Široki pak put, koji vodi preko livada na kojima cvatu ljiljani, neki smatraju putem u raj, a zapravo vodi u Zloću. No put u vilin-zemlju drugačiji je od ovih i lako biste ga mogli zamijeniti za svakidašnju stazu u nekoj obližnjoj šumi: lijep je to put što vijuga među padinama obraslim paprati.

Nije, stoga, čudno da se pripovjedači bajki uče kako da pronađu čudesno u svakodnevnom, kao i svakodnevno u čudesnom. To je sama srž bajke: ona otvara oči za ono drugačije. To je mjesto na kojem vrijeme drugačije teče, pa sedam godina provedenih u onoj zemlji može biti samo trenutak, ili pak čitava vječnost. Oni koji se odonuda vrate, uvijek dođu s nekim darom. Tam Lin dobio je, ovisno o verziji, ili jezik koji ne laže, ili lijep kaput i baršunaste zelene cipele, ili oboje.

Kamo vas bajke odvedu? Što dobijete kad ih čitate ili slušate? Kako vas promijene? – pitanja su koja možete postaviti sebi, ali i onima s kojima bajke dijelite. Odgovori se mogu, ali ne moraju podijeliti. Jer, kako je rekla Kraljica vilinske zemlje Tam Linu, o tomu se mjestu ne govori na glas.

Baladu o Tam Linu u kojoj se opisuje put u vilinsku zemlju naći ćete ovdje.

Izvori za priče: Knjige

230 riječi – 1 minuta

„Gdje nađeš sve te priče?“ pitanje je koje vrlo često čujem. Budući da smatram kako je bitno dijeliti priče s drugima, slijedi nekoliko meni omiljenih izvora iz knjiga. (O drugim izvorima više ću pisati u nekom od sljedećih blogova.)

Jozo Vrkić: „Narodne bajke“ i „Narodne predaje“ – koliko god pripovijedam priče prema jednom od naših najpoznatijih priređivača i prerađivača, nikad mi ne dosade i nikad ne izostane divljenje i čuđenje publike.

Clarissa Pinkola Estes: „Žene koje trče s vukovima“ – suvremeni klasik, ne samo po prekrasno ispričanim pričama, nego i zbog obilja psihoanalitičkog pristupa koje istražuje njihova duboka značenja.

Braća Grimm: „Bajke i priče“ – osobito ih rado pripremam iz izdanja Mozaik knjige te prijevoda na hrvatski knjige Phillipa Pullmana, jednog od živućih velikana pisanoga pripovijedanja.

Neil Philip: „Ilustrirana knjiga bajki“ – lijepo ispričane i dobro istražene priče, s puno dodatnog materijala i podataka o svakoj.

Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe: „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“ – iscrpna i prekrasno pisana knjiga norveških bajki i priča. Mnoge su poznate iz europske tradicije, ali ima i nekih koje sasvim sigurno nikad nigdje niste čuli.

Vojtech Zamarovsky: „Junaci antičkih mitova“ – nezaobilazan izvor za grčku i rimsku mitologiju, koji doslovno koristim desetljećima i nikad me ne ostavi na cjedilu.

Hrvatske narodne pripovijetke“ – niz zbirki koje se danas prvenstveno nalaze po antikvarijatima, a izdane su sredinom prošlog stoljeća.

U starim izdanjima slavne biblioteke Vjeverica također se mogu pronaći priče braće Grimm, Charlesa Perraulta, A. S. Puškina, kao i norveške, talijanske i druge bajke.

Gladna kraljevna

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.

Počinje Mjesec hrvatske knjige (MHK od milja)

100 riječi —  1/2 minute

Sljedećih mjesec dana, do 15. studenoga, traje Mjesec hrvatske knjige — manifestacija kojom se na promiče čitanje te na različitim programima okupljaju svi oni koje zanimaju knjige. Kako je ova godina posvećena europskoj baštini, tako je i tema MHK-a kulturna baština, pri čemu je osnovni motiv glagoljica. Pod nazivom Baš baština, možete naći niz događanja u lokalnim knjižnicama. I ja ću nastupiti u nekolicini, s pripovjednim nastupima na kojima možete uživati u hrvatskoj usmenoj baštini:

18.10. — Knjižnica Augusta Cesarca, Ravnice

8.11. — Knjižnica Vladimira Nazora, Špansko – sjever

13.11. — Knjižnica Sesvete

15.11. — Gradska knjižnica Velika Gorica

Dan hobita 2018

Na ovogodišnji Dan hobita, evo zanimljivog razmatranja bajki od samoga tvorca hobita i svijeta koji nastanjuju koji u svojem eseju govori o tome zašto bajke trebaju (i) odraslima.

560 riječi – 3 minute

Ako se odrasli bave čitanjem bajki kao prirodne grane književnosti – ne glumeći da su djeca, ne pretvarajući se da ih biraju za djecu, niti sami ostajući klinci koji nikad ne odrastu – koje su vrijednosti i funkcije ove književne vrste?  Prije svega, ako su umjetnički napisane, prvenstvena vrijednost bajki istovjetna je vrijednosti koju, kao oblik književnosti, dijele s drugim književnim oblicima. Ali bajke uz to, u osobitoj mjeri i na osebujan način, nude i sljedeće stvari: maštu, oporavak, bijeg, utjehu – sve stvari koje djeci, u pravilu, trebaju manje nego odraslima.

Mašta je prirodna ljudska aktivnost. Ona ne uništava, niti vrijeđa razum; ne gasi žeđ za znanstvenom istinom, niti onemogućuje njezino opažanje. Naprotiv. Što je razum izoštreniji i jasniji, to će bolje maštati. Ako ljudi ikad zapadnu u stanje u kojemu niti žele niti mogu pojmiti istinu (činjenice ili dokaze), tada će im mašta posustati sve dok se ne izliječe. Ako se ikad nađu u tom stanju (što se ne čini nimalo nemogućim), tada će mašta nestati i pretvoriti se u morbidnu obmanu.

Jer, kreativna se mašta zasniva na čvrstom razumijevanju da su stvari na ovomu svijetu onakve kakvima ih vidimo pod kapom nebeskom; na razumijevanju te činjenice mašta se zasniva, ali joj ne robuje. Kad ljudi ne bi mogli razlikovati žabe i ljude, onda ne bi bilo bajki o kraljevima-žapcima.

Oporavak (koji uključuje povraćeno i obnovljeno zdravlje) znači da nešto ponovno stječemo – u ovom slučaju, jasan vid. Moramo oprati svoje prozore; tako da stvari koje jasno vidimo oslobodimo jednolične zamućenosti banalnošću ili familijarnošću, da ih oslobodimo posesivnosti. Upravo sam u bajkama prvi put uočio snagu riječi i čuđenje u stvarima kao što su kamen, drvo i željezo; stablo i trava; kuća i vatra; kruh i vino.

Ustvrdio sam da je bijeg jedna od ključnih funkcija bajki, a kako ih odobravam, jasno je da ne prihvaćam ton pun prezira ili sažaljenja kojim se često govori o „bijegu“: ton koji se ne može opravdati ničim iz svijeta izvan književne kritike. U onome što zloporabitelji te riječi rado nazivaju „stvarnim životom“, bijeg je u pravilu vrlo praktičan, pa čak i junački. U stvarnom ga se životu rijetko kad osuđuje, osim kad ne uspije; u kritici je naoko to gori što je bolje proveden. Ali zašto bismo se rugali čovjeku koji, kad se nađe u zatvoru, pokuša iz njega izaći i otići kući? Ili kad, u nemogućnosti da tako postupi, razmišlja i govori o drugim temama a ne samo o tamničaru i rešetkama? Vanjski svijet nije izgubio na stvarnosti zato što ga zatvorenik ne vidi.

No „utjeha“ bajki ima još jedan vid osim zamišljenoga uživanja u ispunjenju želja. Puno je bitnija utjeha sretnoga kraja. Gotovo bih se usudio ustvrditi kako je on neophodan za sve potpune bajke. Utjeha bajki nalazi se u radosti zbog sretnoga završetka: ili, točnije, u iznenadnome radosnom „obratu“ (jer niti jedna bajka nikad uistinu ne završava). Ta radost, jedna od stvari koju bajke izuzetno dobro potiču, nije u svojoj srži „eskapistička“. U okviru bajke ona je iznenadna i čudesna milost: na koju ne treba računati da će se ikad ponoviti. Obilježje je dobre bajke, one više ili dovršenije vrste, da, ma koliko bili divlji događaji u njoj, ma koliko fantastične ili strašne pustolovine, čovjeku ili djetetu koje ih sluša mogu, kad dođe do „obrata“,  oduzeti dah, ubrzati otkucaje srca, dovesti ih do (ili popratiti ih) suzama, jednako gorljivo kao i svaki drugi oblik književne umjetnosti.

Autor: John Ronal Reuel Tolkien (© sva prava pridržana)

Odabir i prijevod pojedinih ulomaka: Srebrenka Peregrin