Kategorija: Engleska

Na ovogodišnji Dan hobita, evo zanimljivog razmatranja bajki od samoga tvorca hobita i svijeta koji nastanjuju koji u svojem eseju govori o tome zašto bajke trebaju (i) odraslima.

560 riječi – 3 minute

Ako se odrasli bave čitanjem bajki kao prirodne grane književnosti – ne glumeći da su djeca, ne pretvarajući se da ih biraju za djecu, niti sami ostajući klinci koji nikad ne odrastu – koje su vrijednosti i funkcije ove književne vrste?  Prije svega, ako su umjetnički napisane, prvenstvena vrijednost bajki istovjetna je vrijednosti koju, kao oblik književnosti, dijele s drugim književnim oblicima. Ali bajke uz to, u osobitoj mjeri i na osebujan način, nude i sljedeće stvari: maštu, oporavak, bijeg, utjehu – sve stvari koje djeci, u pravilu, trebaju manje nego odraslima.

Mašta je prirodna ljudska aktivnost. Ona ne uništava, niti vrijeđa razum; ne gasi žeđ za znanstvenom istinom, niti onemogućuje njezino opažanje. Naprotiv. Što je razum izoštreniji i jasniji, to će bolje maštati. Ako ljudi ikad zapadnu u stanje u kojemu niti žele niti mogu pojmiti istinu (činjenice ili dokaze), tada će im mašta posustati sve dok se ne izliječe. Ako se ikad nađu u tom stanju (što se ne čini nimalo nemogućim), tada će mašta nestati i pretvoriti se u morbidnu obmanu.

Jer, kreativna se mašta zasniva na čvrstom razumijevanju da su stvari na ovomu svijetu onakve kakvima ih vidimo pod kapom nebeskom; na razumijevanju te činjenice mašta se zasniva, ali joj ne robuje. Kad ljudi ne bi mogli razlikovati žabe i ljude, onda ne bi bilo bajki o kraljevima-žapcima.

Oporavak (koji uključuje povraćeno i obnovljeno zdravlje) znači da nešto ponovno stječemo – u ovom slučaju, jasan vid. Moramo oprati svoje prozore; tako da stvari koje jasno vidimo oslobodimo jednolične zamućenosti banalnošću ili familijarnošću, da ih oslobodimo posesivnosti. Upravo sam u bajkama prvi put uočio snagu riječi i čuđenje u stvarima kao što su kamen, drvo i željezo; stablo i trava; kuća i vatra; kruh i vino.

Ustvrdio sam da je bijeg jedna od ključnih funkcija bajki, a kako ih odobravam, jasno je da ne prihvaćam ton pun prezira ili sažaljenja kojim se često govori o „bijegu“: ton koji se ne može opravdati ničim iz svijeta izvan književne kritike. U onome što zloporabitelji te riječi rado nazivaju „stvarnim životom“, bijeg je u pravilu vrlo praktičan, pa čak i junački. U stvarnom ga se životu rijetko kad osuđuje, osim kad ne uspije; u kritici je naoko to gori što je bolje proveden. Ali zašto bismo se rugali čovjeku koji, kad se nađe u zatvoru, pokuša iz njega izaći i otići kući? Ili kad, u nemogućnosti da tako postupi, razmišlja i govori o drugim temama a ne samo o tamničaru i rešetkama? Vanjski svijet nije izgubio na stvarnosti zato što ga zatvorenik ne vidi.

No „utjeha“ bajki ima još jedan vid osim zamišljenoga uživanja u ispunjenju želja. Puno je bitnija utjeha sretnoga kraja. Gotovo bih se usudio ustvrditi kako je on neophodan za sve potpune bajke. Utjeha bajki nalazi se u radosti zbog sretnoga završetka: ili, točnije, u iznenadnome radosnom „obratu“ (jer niti jedna bajka nikad uistinu ne završava). Ta radost, jedna od stvari koju bajke izuzetno dobro potiču, nije u svojoj srži „eskapistička“. U okviru bajke ona je iznenadna i čudesna milost: na koju ne treba računati da će se ikad ponoviti. Obilježje je dobre bajke, one više ili dovršenije vrste, da, ma koliko bili divlji događaji u njoj, ma koliko fantastične ili strašne pustolovine, čovjeku ili djetetu koje ih sluša mogu, kad dođe do „obrata“,  oduzeti dah, ubrzati otkucaje srca, dovesti ih do (ili popratiti ih) suzama, jednako gorljivo kao i svaki drugi oblik književne umjetnosti.

Autor: John Ronal Reuel Tolkien (© sva prava pridržana)

Odabir i prijevod pojedinih ulomaka: Srebrenka Peregrin