Izvori za priče: Knjige

230 riječi – 1 minuta

„Gdje nađeš sve te priče?“ pitanje je koje vrlo često čujem. Budući da smatram kako je bitno dijeliti priče s drugima, slijedi nekoliko meni omiljenih izvora iz knjiga. (O drugim izvorima više ću pisati u nekom od sljedećih blogova.)

Jozo Vrkić: „Narodne bajke“ i „Narodne predaje“ – koliko god pripovijedam priče prema jednom od naših najpoznatijih priređivača i prerađivača, nikad mi ne dosade i nikad ne izostane divljenje i čuđenje publike.

Clarissa Pinkola Estes: „Žene koje trče s vukovima“ – suvremeni klasik, ne samo po prekrasno ispričanim pričama, nego i zbog obilja psihoanalitičkog pristupa koje istražuje njihova duboka značenja.

Braća Grimm: „Bajke i priče“ – osobito ih rado pripremam iz izdanja Mozaik knjige te prijevoda na hrvatski knjige Phillipa Pullmana, jednog od živućih velikana pisanoga pripovijedanja.

Neil Philip: „Ilustrirana knjiga bajki“ – lijepo ispričane i dobro istražene priče, s puno dodatnog materijala i podataka o svakoj.

Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe: „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“ – iscrpna i prekrasno pisana knjiga norveških bajki i priča. Mnoge su poznate iz europske tradicije, ali ima i nekih koje sasvim sigurno nikad nigdje niste čuli.

Vojtech Zamarovsky: „Junaci antičkih mitova“ – nezaobilazan izvor za grčku i rimsku mitologiju, koji doslovno koristim desetljećima i nikad me ne ostavi na cjedilu.

Hrvatske narodne pripovijetke“ – niz zbirki koje se danas prvenstveno nalaze po antikvarijatima, a izdane su sredinom prošlog stoljeća.

U starim izdanjima slavne biblioteke Vjeverica također se mogu pronaći priče braće Grimm, Charlesa Perraulta, A. S. Puškina, kao i norveške, talijanske i druge bajke.

Četiri različita glasa u pripovijedanju

250 riječi — 1,5 minuta

Ljetos sam bila na radionici Tee Tulić “U potrazi za glasom” i otada puno razmišljam o tome na koje mi je sve načine glas bitan u pripovijedanju. Evo ih nekoliko, od kojih ću svaki naknadno obraditi u opsežnijem tekstu:

  1. Glas kao oruđe — u pripovijedanju, glas je osnovni alat kojim se služim, pa ga je potrebno paziti i njegovati kako bi bio dovoljno jasan i čujan. Vježbe za glasnice, vježbe disanja, vježbe za usta i jezik samo su neki od načina kako se kao pripovjedačica, slično glumcima, pripremam za izvedbu.

  2. Glas kao efekt — bilo da dajem zasebne glasove svakom liku ili popratim pripovijedanje zvučnim efektima (šuštanjem, kliktanjem, kašljanjem, smijanjem), modulacije glasa obogaćuju svaku izvedbu.

  3. Glas osobnih iskustava — varijanti priče ima onoliko koliko ima pripovjedača koji je izvode. Priča može biti posve ista, a da je različite osobnosti izvedu na sasvim različite načine. Ovisno o svom karakteru, naglašavam pojedine dijelove priče te će je i publika doživjeti drugačije nego kod kolega pripovjedača.

  4. Glas uvjerenja — ovaj vid glasa također je vrlo specifičan za pojedine pripovjedače, a odnosi se na to koje priče biramo i zašto. Za svaku se priču pitam: Kakve poruke želim njom prenijeti? Je li u priči nešto sporno i mogu li preko toga prijeći? Što smatram bitnim u životu? Stojim li ja kao osoba iza te priče?

Na koje načine koristite svoj glas u svakodnevnom životu? Za što ga dižete? Što prešućujete? Tko po vama ima ili nema pravo glasa? Kad vam pukne glas?

Zašto su na slici zvona? To saznajte ovdje 🙂

5 pozitivnih učinaka priča

250 riječi — 1,5 minuta

  1. Razvijaju govorne vještine i rječnik

    Redovno slušanje priča, kroz bilo čitanje bilo pripovijedanje, čini čuda kad su jezične kompetencije u pitanju! Djeca koja slušaju više priča, lakše se izražavaju, imaju manju tremu i prije dođu do izražaja među vršnjacima.

  2. Olakšavaju učenje

    Sve je jednostavnije naučiti kad se prikaže kroz dobru pripovijest — tako je bilo još u najranije doba, kad su se kroz mitove objašnjavale prirodne pojave ili društvena pravila. Ali jednako se odnosi i na suvremenu školu — kako društvene predmete poput povijesti ili jezika, tako i prirodne znanosti. Danas se čak i u matematici pripovijeda, pa cijeli udžbenici koriste primjerice priče Ivane Brlić Mažuranić da bi predmet približili djeci.

  3. Potiču emocionalnu inteligenciju

    Dokazana je činjenica (na primjer, ovdje) da se, slušajući priče, uživljavamo u likove i razvijamo empatiju. Ljudi koji čitaju ili slušaju priče, lakše suosjećaju s drugima te razvijaju sposobnost promatranja situacije s više gledišta. Time pomažu povezivanju pojedinaca, ali i čitavih skupina

  4. Povezuju s kulturom i baštinom

    Svaka priča nosi neizbrisiv pečat vremena i mjesta na kojemu je nastala. Čak se i bajke, te svevremenske pripovijesti, razlikuju od mjesta do mjesta po detaljima, pa čak i cijelim ulomcima (znate li kako glasi hrvatska Pepeljuga?) Slušajući priče, možemo se upoznati sa čitavim svijetom.

  5. Opuštaju

    Nije čudo da se priče često slušaju pred spavanje. Tko ne voli utonuti u san uljuljkan u ugodne riječi, drage junake i zanimljive događaje? Na isti se način mogu koristiti i kako bi se stvorila oaza mira tijekom dana. Recimo, ovako:

Jeste li danas čuli koju dobru priču?