Gladna kraljevna

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.

Počinje Mjesec hrvatske knjige (MHK od milja)

100 riječi —  1/2 minute

Sljedećih mjesec dana, do 15. studenoga, traje Mjesec hrvatske knjige — manifestacija kojom se na promiče čitanje te na različitim programima okupljaju svi oni koje zanimaju knjige. Kako je ova godina posvećena europskoj baštini, tako je i tema MHK-a kulturna baština, pri čemu je osnovni motiv glagoljica. Pod nazivom Baš baština, možete naći niz događanja u lokalnim knjižnicama. I ja ću nastupiti u nekolicini, s pripovjednim nastupima na kojima možete uživati u hrvatskoj usmenoj baštini:

18.10. — Knjižnica Augusta Cesarca, Ravnice

8.11. — Knjižnica Vladimira Nazora, Špansko – sjever

13.11. — Knjižnica Sesvete

15.11. — Gradska knjižnica Velika Gorica

Radionica u listopadu!

„Ljekovite priče“ iskustvena je radionica pisanja i pripovijedanja. Kroz četiri susreta govorimo o osnovama stvaranja priča koje nam pomažu da se nosimo sa svakodnevnim situacijama i mislima. Uz puno praktičnog rada, razgovora, čaja i kolačića, kreiramo pripovijesti koje sudionice (i sudionici) mogu ponijeti sa sobom ili podijeliti s drugima.

Ovaj put ćemo se dublje pozabaviti simbolima koje nalazimo u pričama, kao i važnosti metafore, posvećujući taj susret onom vizualnom u njima.

Sudjelovanje besplatno zahvaljujući Knjižnicama grada Zagreba 🙂

 

Rudar

Povodom Svjetskog dana psihičkoga zdravlja, dijelim s vama priču koja meni puno znači i uvijek je dobro prihvaćena, gdje god je pričam

320 riječi — 2 minute

Budiš se. Ne možeš disati. Ne vidiš. Sama si. Ne osjećaš strah, jer ne osjećaš ništa. Izgubljena si.

Danima naslijepo lutaš kroz vječnu ponoć rudnika. Dani pomalo postaju mjeseci. Godine prolaze a da te niti ne obavijeste kako su minule.

Umorna si. Više se ničemu ne nadaš. Sunce je uspomena koja je izgubila toplinu, postala hladna.

Prestaješ se kretati. Sjedaš. Zatvaraš oči. Potom ih otvoriš. Nema nikakve razlike. Vidiš isto. Ne vidiš ništa. Prazna si.

Čuješ glas.

„Ne boj se“, kaže. „Ja sam Rudar. Koliko si već ovdje dolje?“

Pomišljaš da je glas možda u tvojoj glavi, ali ruka na ramenu tvrdi suprotno.

„I ne znam više“, odgovaraš.

„Gdje ti je obitelj?“ pita. „Prijatelji?“

„Na površini su“, kažeš. „Nikad me neće pronaći ovdje dolje. Oni ne znaju niti da ovo mjesto postoji.“

Rudar sjeda pored tebe. Razgovarate kroz noć. Smiješ se kad ti ispriča o onom putu kad je danima stalno hodao u krug. Smiješ se, jer si jednom i ti napravila isto to.

Plačeš kad ti kaže koliko je osamljen u anemičnim venama rudnika. Plačeš, jer te tvoja samoća ubija. Razumijete se. Dijelite ubod nedaća, pa vas manje boli.

„Postoji li izlaz?“ pitaš.

„Postoji,“ odgovara on, „ali se da naći gledanjem.“

Nekakva buka prekida tvoju zbunjenost. Duboko iz utrobe gravidnoga rudnika čuješ plač neke djevojčice.

„Pomogni mi!“ moli. „Ne znam gdje sam. Izgubila sam se. Želim kući.“

Zastaješ. Zapanjuje te koliko joj poznato zvuči glas. Gotovo bi mogao biti jeka tvoga glasa iz nekoga drugog vremena – kad si i ti bila sama – mada više nisi.

„Spremna?“ upita Rudar. Klimneš glavom, znajući da neće vidjeti. Gesta je namijenjena tebi samoj.

Primaš ga za ruku, pa pođete u smjeru djevojčičinih suza. Drugom rukom prelaziš po hrapavim zidovima rudnika. Zidovi ti postaju poznati. Zidovi počinju poprimati smisao u svojoj besmislenosti. Više ne moraš vidjeti, jer ponovno počinješ osjećati.

Nisi beskorisna. Nisi uzaludan slučaj. Čovjek si. Rudar si.

 

Autor: Adam Lennon (objavljeno s dozvolom)

Prijevod: Srebrenka Peregrin

Ilustratorica: Melissa Davis

Pripovjedna pomagala: kocke i karte

220 riječi — 1,5 minuta

Osim za društvene igre, kocke i karte mogu se koristiti i za pripovijedanje. Bilo da ih napravite sami ili koristite već postojeće, mogu vam pomoći da ispričate već poznatu priču, napravite u njoj preokret ili ispričate sasvim novu.

Slikovni rezultat za storytelling cards

Nekoliko ideja za rad s kartama i kockama:

  • Odaberite već postojeću pripovjednu shemu (na primjer, ovakvu), pa odaberite svoje omiljene slike da predstavljaju pojedine etape priče.
  • Izvucite određen broj slika (5 do 7 najbolje funkcionira), poredajte ih u niz i ispričajte priču u kojoj se događaji nižu prema kartama. Može se raditi o izmišljenoj priči ili nekoj koju već znate, a na koju vas slike asociraju.
  • U većoj skupini ili društvu, neka svatko izvuče ili odabere sliku, pa se izmjenjujte u pripovijedanju priče.
  • Pokušajte ispričati istu priču kroz prizmu različitih slika — kako je pojedini lik ili mjesto doživjelo koji dio priče. Izvrsno je za vježbanje različitih gledišta i empatiju.
  • Ispričajte priču naopačke! Krenite od jedne slike: opišite je, a zatim izvucite novu i predstavite je kao razlog zašto je došlo do one prethodne. Idite unatraške, gradeći priču kao otkrivanje uzroka.
  • Bacite kockice ili izvucite nekoliko karata, pa  složite šašavu rečenicu od čim više slika. Zatim ih bacite ili izvlačite ponovno, pa onu sliku koja se ponavlja uzmite za temelj priče. Napravite novu rečenicu i ponovite onoliko puta koliko vam se sviđa.

Imate li omiljeni način na koji koristite kocke, karte ili slike za pričanje priča?

Pripovjedači bez granica

150 riječi — 1 minuta

Sigurno ste već čuli za liječnike bez granica — a jeste li znali da postoje i pripovjedači bez granica?

Slikovni rezultat za tellers without borders

Priče iscjeljuju, kako one koji ih pričaju, tako i one koji ih slušaju.

Jedan od poziva na koji se odlučuju pripovjedači, bilo profesionalni bilo amateri, jest pripovijedanje priča u svrhu iscjeljivanja i pomoći. Bilo da se radi o ratom zahvaćenim područjima ili mjestima na kojima vlada dugogodišnji mir, uvijek postoje oni kojima priče trebaju zbog svoga ljekovitog utjecaja, utjehe koju pružaju i ohrabrenja koje nude. Bilo da se radi o bolesnima, izbjeglima, traumatiziranima ili samo potištenima i umornima , pripovijedanje donosi olakšanje i užitak.

Kao što piše na stranicama pripovjedača bez granica, priče nam osnažuju maštu, grade mostove među ljudima i kulturama te nam pomažu da izgradimo unutarnji dom.

Ovaj vikend u Sarajevu se održava međunarodna konferencija pripovjedača bez granica i presretna sam što ću na njoj sudjelovati!

Vodonoše i plodonoše

1020 riječi — 5 minuta

S kolegicama Erikom i Dašom sutra (29. rujna) nastavljam ciklus Snažnih žena 2018.  Večer kreative i priča ovaj je put na temu ića i pića, pa pripovijedamo o vodonošama i plodonošama — ženama koje napajaju i hrane one oko sebe kao i same sebe. Imate li priču od koje će nam porasti zazubice? Ili biste rado takve poslušali? Pridružite nam se još jednom u Vestigiumu od 18 sati.

Više o samom događaju možete pročitati ovdje.

Mada ću ovaj put izvoditi druge priče, evo jedne kratke, a meni drage pripovijesti s ranijih “Snažnih žena”, kad smo plesale:

Jezer-zvona

U zemlji koja se ugnijezdila među mnogim brežuljcima vladala je mlada kraljica kojoj je baka na samrti ostavila krunu i ključeve od riznice. Kad se spustila stubama da prouči svoje nasljeđe, kraljica tamo nađe neizmjerno bogatstvo. Među ostalim, bijahu tu i dva velika, teška i prekrasno izrađena zvona koja su stajala na svojim postoljima u posvemašnjemu muku.

Kraljici ovako rekoše: „Zvonima nedostaju jezičci. Prorečeno je da, dok zvona ne zazvone, Vaše Veličanstvo neće biti u stanju progovoriti, nasmijati se, niti zaplesati.“

I, doista, mlada kraljica bijaše tiha i ozbiljna, a stopala kao da joj za zemlju bijahu prikovana. Ona naredi da se imaju napraviti novi jezičci, ali činilo se da niti jedan ne pristaje. Dala je po zvonima lupati maljevima, no zvuk što su ga proizveli bijaše sasvim kriv. Konačno uvidje da nema druge nego da izda proglas kojim će zaiskati pomoć.

„Onoga tko pronađe jezičke za zvona, kraljica će bogato nagraditi“, javljali su glasnici u svakomu zakutku njezinoga kraljevstva, pa i u susjednima.

Tako obznana dođe i do ušiju kralja neke obližnje zemlje dok je sjedio za stolom s kupom vina u rukama. Često je taj kralj uza se držao kupe pune vina, jer je svaki dan i čas svoga života provodio pijući te nikad ne bijaše trijezan, a kraljevstvom su mu upravljali savjetnici i rođaci.

Razlog njegovu pijanstvu ležao je u davnoj prošlosti, dok još ne bijaše okrunjen.

Imao je, naime, brata što mu bijaše srcu drag i s kojim je brojne dane proveo u igri a noći u razgovorima. Svakoga su ljeta odlazili do jezera, mada bijahu upozoreni da su mnogi prije njih zaplutali po jezeru s trbuhom prema dolje, jer je u jezeru živjela rusalka. Dva se kraljevića nisu obazirala na takve savjete, već su uranjali  i plivali u zelenim vodama, nalazeći u takvim zabavama osvježenje i radost.

Jednoga jasnog i lijepog dana, zamijetiše da nešto svjetluca na dnu jezera. Kraljevićev brat skoči prvi, ali ne ispliva. Na koncu ga nađoše kako pluta na trbuhu, jer su one blistave stvari, koje je pokušao izvući, bile previše teške. Od toga dana, kraljević više nije ronio niti plivao ni u kakvoj vodi. Stao se utapati u piću, što nije prestalo kad postade kraljem.

Kralj je sada znao da su one stvari što mu ih brat bijaše pokušao izvući iz jezera ništa drugo doli jezičci za kraljičina zvona. No ovako pomisli: „Bolje da više nitko ne skonča u onomu jezeru, roneći za jezičcima, čak ni ako bi to možda pomoglo onoj kraljici.“ I stoga glasnika otpusti bez riječi.

Iste ga noći, međutim, posjeti duh njegova brata. Voda mu je tekla s kose i odjeće dok je preklinjao kralja da se vrati do jezera. Ujutro kralj odmahne rukom na san, smatrajući da ga je izazvalo vino pomiješano s riječima iz onoga glasnika što ga je kraljica poslala.

No sljedeće ga noći ponovno posjeti bratova prikaza i ponovno ga je preklinjao da pronađe jezičke za zvona. Ujutro uz krevet bijaše lokvica vode, koju je kralj dao ukloniti s poda, mada nije mogao iz misli.

A kad mu se bratov duh ukaže i treći put, više ga nije mogao zanemariti. Sad je kralj znao da san nije lažan, pa toga dana ne popije niti jednu kupu vina. Umjesto toga, zajaši svoga vranca i zabrani ikomu da ga slijedi te se ravnom cestom uputi do rusalkina jezera.

Tamo kralj stade na isto mjesto na kojemu je stajao kad bijaše izgubio brata i zaroni u jezero upravo kao što i brat mu bijaše učinio. Prvoga puta jedva da je uspio zaroniti dovoljno duboko da dotakne jezičke. Drugi ih je put uspio obujmiti rukama te istom spoznao da su preteški da bi ih sam podigao te da će se i on utopiti nastavi li. No treći je put kralju prišla sama rusalka i upozorila ga da prestane s uzaludnim pokušajima.

„Već sam isto rekla tvomu bratu, ali nije me poslušao,“ reče ona. „Sada je tek jedan od brojnih duhova i prikaza što truju moje jezero, ne pronašavši ni mira ni spokoja nakon smrti u ovim vodama. Pođi, radije, do kraljice i zatraži neka ona donese svoja zvona meni, jer prvo moraju zazvoniti pod površinom jezera.“

Kralj izroni iz jezera pljujući vodu po travi te učini kako ga je rusalka naputila. Pripremio je veliku svitu i uputio se do zemlje one mlade kraljice koja i dalje ne bijaše u stanju govoriti, smijati se niti plesati. Stade pred nju te joj ispriča sve što se zbilo, a ona ga brižljivo sasluša.

Tada naredi da se zvona izvade iz riznice, stave na kočije i u dugačkoj povorci odvezu do jezera. Brojne su ruke radile ne bi li ih pomaknuli s postolja i konačno spustili na samo dno. Tamo je rusalka postavila jezičce na njihova mjesta i zvona povezala užetima, ali kako – to nitko na obali nije znao.

Zvona tada zazvoniše, a od toga se zvuka svi duhovi i prikaze utopljenika podigoše iz jezera u zrak, poput magle nad vodama. Među njima bijaše i kraljev brat, koji se prvo nakloni kralju i kraljici prije nego li se pridružio prikazama što su vijorile na vjetru.

Dok su odlazile svojim putem, oslobođene čete podigoše zvona iz jezera te ih poniješe sa sobom, jezdeći preko neba. Objesiše ih potom na najviši toranj kraljičine palače, pa zvona otamo ponovno zaječaše. Ljudi su iz cijeloga kraljevstva izašli iz kuća sa suzama u očima te vidješe svoju kraljicu koja se vraćala niz putove i ceste. Pjevala je, smijala se i plesala, a svi joj se u tomu pridružiše.

A što bijaše s onim kraljem? On je primio svoju nagradu i ne provede pijan niti jedan više dan u životu.

Četiri različita glasa u pripovijedanju

250 riječi — 1,5 minuta

Ljetos sam bila na radionici Tee Tulić “U potrazi za glasom” i otada puno razmišljam o tome na koje mi je sve načine glas bitan u pripovijedanju. Evo ih nekoliko, od kojih ću svaki naknadno obraditi u opsežnijem tekstu:

  1. Glas kao oruđe — u pripovijedanju, glas je osnovni alat kojim se služim, pa ga je potrebno paziti i njegovati kako bi bio dovoljno jasan i čujan. Vježbe za glasnice, vježbe disanja, vježbe za usta i jezik samo su neki od načina kako se kao pripovjedačica, slično glumcima, pripremam za izvedbu.

  2. Glas kao efekt — bilo da dajem zasebne glasove svakom liku ili popratim pripovijedanje zvučnim efektima (šuštanjem, kliktanjem, kašljanjem, smijanjem), modulacije glasa obogaćuju svaku izvedbu.

  3. Glas osobnih iskustava — varijanti priče ima onoliko koliko ima pripovjedača koji je izvode. Priča može biti posve ista, a da je različite osobnosti izvedu na sasvim različite načine. Ovisno o svom karakteru, naglašavam pojedine dijelove priče te će je i publika doživjeti drugačije nego kod kolega pripovjedača.

  4. Glas uvjerenja — ovaj vid glasa također je vrlo specifičan za pojedine pripovjedače, a odnosi se na to koje priče biramo i zašto. Za svaku se priču pitam: Kakve poruke želim njom prenijeti? Je li u priči nešto sporno i mogu li preko toga prijeći? Što smatram bitnim u životu? Stojim li ja kao osoba iza te priče?

Na koje načine koristite svoj glas u svakodnevnom životu? Za što ga dižete? Što prešućujete? Tko po vama ima ili nema pravo glasa? Kad vam pukne glas?

Zašto su na slici zvona? To saznajte ovdje 🙂